ISPOVIJED GLUMCA ŠOVAGOVIĆA

           Glumac se, kao i svako društveno biće, oduvijek postavljao, umetao u tokove društvene drame. Oduvijek je mijenjao sebe prema toj drami, doživljavajući vlastite. Od stare društvene grčke situacije do Shakespearova i Moliereova vremena, do današnjih dana, njegov položaj kreira bijednika i uglednika, mržnju i ljubav, siromaštvo i bogatstvo. Svi su ga društveni sistemi bacali u parabole prezira i obožavanja. Ta ga kob nije do danas mimoišla. Njegov je poziv i dalje ostao pjesnički. Ostao je prvi pjesnikov saputnik i patnik, bio i ostao «čuđenje u svijetu».
Ovdje će biti riječi o glumcu u današnjoj društvenoj drami. Ako je onaj koji nije izmakao našem sjećanju nosio šešir širokog oboda, leptiricu, koracao dugim i uspravnim koracima, skidajući šešir u širokom luku u susretu s gradskim odličnicima, ako su mu po smrti uglednici priređivali blistav sprovod, pomen i spomen, što je danas ta romantična persona...?
Gnjevnik, prokletnik, purger, činovnik, arlekino, boem ili skitnica, klaun ili šofer s bezbrojnom količinom tekstova na zadnjem sjedalu automobila...
Kada je, prije nekoliko godina, velika kultura Francuske izgubila svoga velikog glumca za kojim je plakao svijet, jedan je francuski list, u povodu te smrti, donio glumčev radni rokovnik da bi pomoću njega odao ožalošćenom svijetu tajnu smrti velikog glumca. Po dokumentu tog rokovnika, Gerard Philippe prosječno je radio osamnaest sati dnevno. Početke dana označavale su budnice jutarnjih proba na radiju, u teatru, klape na filmu, scenariji, dvadesetak presvlačenja, automobili, avioni, telefoni, čast nacionalne kuće, Globusa, ljubav i bogat život, bogata, brza i slavna smrt!
Prije nekoliko dana, u sunčanoj tišini najljepšeg groblja na svijetu, Mirogoja, tek što su zablaćeni radnici spustili Šubićev lijes u zemlju, sjetio sam se tog paralelnog rokovnika Gerarda Philippea, ne da bih dragog glumca i kolegu Ivana Šubića stavio uz njegov bok, nego da bih im obojici odredio zajednički sistem života, sudbinu i kraj. Sjetio sam se Šubićevog šoferskog načina odijevanja i onih tekstova na zadnjem sjedalu automobila, koje sam nakon posla uvijek morao micati. Tek tada bi to postajalo moje mjesto za vlastiti umor. Mrzim, naime, automobile, a Šubić je mrzio one koji se zbog mržnje njima koriste. Šubić je zbog Šubićeve, Nehajske, Proleterske, Jurišićeve, Oporovečke i Trga Maršala Tita kupio auto, i ne sjećam se da je ikad zakasnio na posao, poput mene, čak i u vrijeme dok se hodalo pješke i dok se još trudio da sveže kravatu. Pakosnici danas kažu da je, eto, i u ovim našim prilikama, zbog te svoje nezasitne točnosti, i na Mirogoj, na završni gong svoje posljednje predstave, stigao ravno dvadeset- trideset godina prerano. Ispričao sam ovu tragičnu priču o glumcu danas, i tražim ga u sebi. U svojim prijateljima Serdaru, Bogdanoviću, Valentiću, Drachu, Zidariću, Kvrgiću, Lasti, Marottiju, Buzančiću...
Hoću ustanoviti što su danas ti ljudi. Što su te biografije. raspredam, dakle, priču o sebi. Priču radnog vremena, slave i muke, jada i nesreće današnjeg glumca. Čuo sam da se Kvrgić na ovom istom mjestu zadržavao na profesionalizmu svog posla, na priči što se sve može postići sa riječju: «Dobar dan», što sve glas glumca može napraviti. Ja kušam odrediti ono što je on po tome, ako to može učiniti. Kako danas živi, dokle je «evoluirao», koji su mu građanski i malograđanski problemi. Zato i idem iz sebe, od sebe. Zna se da je to nezahvalno, da ne kažem neskromno. No, član sam tog nesložnoga kanala koji živi samo za svoje vrijeme, jer ono je samo za njegovog života. Silaskom sa scene prestaje sve o njemu. Ako živi za danas, neka se hvali i danas, neka uzdiže svoj ponos, ali neka i ponese temeljitu bruku svoju.
U kazalište stupio sam u sedamnaestoj godini. Godine radnih akcija, otkupa i neimaštine, obnove. Godine o kojima sa manje pompe pričamo od onih koje su im prethodile. Ne mislim da su bile mnogo lakše. Korice osušenog kukuruznog kruha u đačkoj torbi i putovanja na lokomotivama ostavljenim od rata. Gurali smo često nejački te parne kolose kroz snijeg do škole u Osijek, gdje su se igrale predstave u Parku kulture na otvorenom, za pripadnike Slavonskog šestog korpusa. Dani kada Revolucija pokapa umjetnike dostojno i pjesnički. Sprovod Dujšina i Nazora, čitao sam tada, protezao se od kazališta do Mirogoja. Osijek je imao svoje slavoluke, zastave u čijoj sam prašini spavao na podu, u Komitetu omladine, gledao, bolje piljio u predstave, zakašnjavao na parne zimske negrijane vlakove, koji su polazili uvijek ranije nego su predstave završavale. Ukori u školi, nagrade u amaterizmu glume, odluka da se krene u veliki grad, tamo gdje se dostojno pokapaju pjesnici.
Djetetu sa sela, bez roditelja (rano umriješe prirodnom smrću), novo zanimanje nije drugačije shvaćeno nego teško, oporo, surovo. I lijepo.
Bile su skele u ZDK kad se sanjalo, a za to i imalo nekih relanih osnova da će se baš tu djelovati. Tu treba da se ostvare svi oni Ferikini brkovi Ladimirevački, koje smo pričvršćivali žicom, a ne mastiksom.
Tu je Gavella drao svoju dušu po deset sati na dan. Kazališna akademija puna studenata. Poznanstvo sa sjajnim profesorima Škarićem, Kombolom, Batušićem. Mala sitna razočaranja. Na otvaranju ZDK u Subotici Tomislav Tanhofer rekao je “Gavelli” da to nije ona predstava “Golgote” iz 1922,  zbog koje se uplašio Stanislavski. “Čast”- rekao je Tanhofer-, ali kako ćeš mjeriti balavce sa Sotošekom, Maričićem, Pavićem...Ti balavci su bili Jelinić, Hajdarhodžić, Vićan, Lonza, Vrdoljak, Drach, Ergović. I onda se, unatoč svemu, počelo glumiti. Prve uloge s mastiksom, danas već i periku prilažem. Skup. Strindberg, Božić, Kaštelan, Dundo, Tartuffe, Štivičić, Ivanac, Šoljan, Beckett, Koletić, Bajsić, Fanelli, Babaja, Mimica, Golik...već petnaest godina..
Glumac danas nije boem, on je osoba argatovanja. U pauzi ima vremena da o ponečem i razmišlja. Ne čudite se ako su te pauze kratke i dometi manji. No, radi puno više negoli je ikad radio. Mislim da je u tome njegova budućnost, pa makar morao i umirati ranije. Sigurno je da oko njegova imena nema one aureole koje smo imali u doba romantike. Nosi šofersko odijelo, vozi “fiću” i kupuje konfekciju. Nema bljeska i romantike, nema sprovoda od kazališta do Mirogoja, ali ima druge topline. Građani jedne zagrebačke ulice poslali su Šubiću pismo nakon smrti. Pismo u kojem ga pozdravljaju kao dragog i toplog kućnog prijatelja. Tako da Šubić ne bi prezirao svoj rokovnik i svoj dragi posao koji je nadasve volio. Korimo ga da će gomila rada uništiti njegovu i našu dušu. On pronalazi energiju ipak, i onda kada su ostali zatajili, on može još više, on se danas najmanje štedi. On ne spava više pod cirkuskim šatorima. Obični je građanin ovoga lijepoga svijeta. Kuka jer još nije kadar da se cehovski zaštiti. Plače i smije se u neprozračnim improvizacijama od studija, u prašini. Sve treba obaviti. Prije smrti.
Unatoč svemu, ne može a da naivno ne gleda i dalje u pohod kulture koju uporno, težački, pronosi na krhkim leđima. I sretan je što živi.
 
(iz knjige "Glumčevi zapisi", str. 115 -119)

MOŽDA JE IZ OVE PRIČE NASTAO SOKOL

             Moj otac je umro 1939. prirodno-neprirodnom smrću. Kažu moji seljaci od čira na želucu. Marširao je u vatrogasnoj proslavi, a to kao mačekovac; malo se povodom toga i napio da bi bio politički čvršći, pa dobio perforaciju čira na želucu. Od te perforacije dolazi do izljeva nečistoća po cijeloj unutrašnjosti organizma i organizam je trideset devete podlegao. Danas se takve stvari sprečavaju. On je umro dvanaest dana nakon operacije i perforacije. Meni su pričali da je umro, zbog toga što je nakon bolova, a sa te vatrogasne zabave, putovao seljačkim kolima do Osijeka, a to je dvadeset kilometara, po smrznutom, džombavom putu u Osijek, pa je od  toga došlo do pucanja čira. Bit će da je ova varijanta narodna točna. Meni danas moj stric kaže da su to bila današnja vremena, možda bi on još uvijek bio živ. Zato ja vjerujem da je umro zbog nivoa tadašnje medicine. Ja poznajem ta vremena i ničemu se ne čudim  kao ni tome da mi je u tim vremenima zbog sličnih okolnosti i  nemara umrla odmah iza oca i moja majka. Bio sam sedam godina star, a umro mi otac, pa sam bio deset godina star, umrla mi je majka. U toj istoj osječkoj bolnici, jer je i ona nemarno čekala zadnji čas na svoju operaciju »guše«. To je bolest grla, teška bolest, ima je na primjer sada pjesnikinja Vesna Parun, pa stalno odlaže operaciju, a to je opasno. Tako je i moja mater odlagala operaciju i prekasno je stigla na operacioni stol u tu istu osječku bolnicu u vrijeme ratne godine četrdeset i druge kada su uvjeti u bolnici bili još gori.
   Moji roditelji živjeli su u kući sa dvije familije. Kažem dvije, jer su se dva mlada brata zadržala zajedno u jednom domaćinstvu nakon raspada slavonskih familijarnih zadruga. Te su zadruge bile oblik udruživanja radnog seljačkog naroda u Slavoniji na patrijarhalnom načinu života. Jedan je otac gospodario sa svojim sinovima, jedan je djed imao po desetak muških glava i sve što njima pripada od emotivne i radne strane. Moj otac i moj stric dakle zadržali su »re­stl« od takvog jednog raspada ostali su udruženi i dalje na sličnom principu. Zanimljivo je reći da je raspad jedne takve seljačke zadruge dočekao osnivanje druge seljačke radne zadruge u smislu socijalističkom. Zadruga obiteljska Markovih, koja je bila u bliskom srodstvu nekih svojih članova sa zadrugom Šovagovićevih, raspala se tek pred osnivanje nove socijalističke zadruge. To se dogodilo u selu šest kilometara od mojeg rodnog sela koje se zove Ladimirevci, a Markovi su živjeli u Zelčinu.                                                    
   Moj otac i mati imali su nas četvoro, dva brata i dvije sestre. Moj stric je imao kćerku i sina. Mi smo svi živjeli u jednoj kući. Imali smo veliku sobu od sokaka u kojoj je bila peć i u kojoj smo spavali mi – sva djeca. Baka je imala svoju sobicu kod kuhinje. Bila su dva kijera u kojima su spavali naši roditelji i stričeva bračna družina, strina i stric. Kada je naš otac umro onda su se moje sestre preselile u apin i mamin kijer. Imali smo, normalno, ambar, šupu za kola, dva svinjaka, dvije štale, konjsku i kravsku, štagalj i na kraju bašče plevnicu, a u sredini pčelinjak u kojem sam ja imao šest košnica, pološki. Moja mater je željela da me da u popove, jer sam bio najmlađi od nas šestoro od moje braće i bratića, sestara i sestrični. Bio sam i dobar đak u nižoj školi, recitirao sam pjesme i bio ministrant. Kad je ona umrla stric je ispunio taj zavjet i dao me u školu u Osijek, prva dva razreda išao sam privatno, a ostalo u gimnaziju «Ivo Lola Ribar».
   
   Nas je rat dočekao male. Samo je stričev sin koji je bio dvadeset i treće godište otišao regularno u vojsku. To je godište Pavelić poklonio Hitleru i oni su se zvali «Tigar» divizija. Išli su na vojnu izobrazbu u Njemačku šest mjeseci, pa su se vratili natrag u svoju zemlju i borili se protiv onih koji su se pobunili protiv Hitlera i Pavelića, a to su bili - partizani. To su mlađi i oni su bili vrbovani da se bore protiv fašista. Događalo se da je ista kuća imala po nekoliko uniformi i koji puta su se te uniforme sretale za istim stolom i to je u našoj kući uvijek bilo mirnije i ljepše nego kada su se kojim slučajem ti isti ljudi i te iste uniforme sretale na bojištu, pogotovo noću. Stric bi bio lukav pa je, došavši kao domobran kući na izdržavanje nas šestoro, doznao u Bosni kako se miješaju govedina i svinjetina u iste kobasice. Tako smo imali kobasica i za vrijeme rata. Poslije rata nismo imali ni kruha, ali ta priča dolazi kasnije. Nakon smrti mojih roditelja stric nas je primio kao svoje i zato sam mu ja zahvalan do groba. Pored sve ratne neimaštine on je ispunio želju moje matere i oca da me da u školu, a ima tu i one logike da sam kao najmlađi bio nejak za njivu, jer je bilo starijih malo jačih za poljoprivredne poslove – ratne i poratne. Stričev sin je već onda mogao dići vreću od pedeset kilograma žita na leđa, a gdje bih ja to. Stoga sam čuvao svinje do podne, ako je škola bila poslije podne. Ako je škola bila obratno onda sam umjesto svinja išao za kravama, imao sam Šaru, Milku i dvije junice u prosjeku, jer je brat Franja išao za onima koje sam ja napuštao zbog škole. Kad bi me baka otpratila u školu zamatala bi masni kruh, od svinjske masti, u novine (Hrvatski list u Osijeku, ili Glas Slavonije poslije), pa bi onda kroz novine probijala mast iz masnog kruha na bilježnice i knjige. Profesor matematike koji puta nije ni htio pogledati zadaću da se ne uprlja iako sam ja za njegovu djecu vukao kantu od sedam litara mlijeka u Osijek. I on je imao četvoro djece, pa sam ja i danas loš matematičar.
     Brat mi je i na tom zavidio iako je znao da to nije lako jer su Gutmanovi vlakovi kretali i u pet ujutro a on je ponekad morao onako mlad ustati i u tri zbog kosidbe livade i žita u Otoku. To je najljepša livada u Ladimirevcima. Mi smo tu već počeli hofirati našim govedaricama. Taj isti brat godine četrdeset i četvrte, sa nešto više od petnaest godina, bio je regrutiran kao posljednja Pavelićeva regularna regrutacija, iako ta država nije bila regularna, to smo doznali kasnije. U Zagrebu u Branimirovoj su imali kasarnu i uvježbavali su čuvanje Pavelića preko grudnih meta, bajunetama. Jedinica je nosila ime Pavelićevog tjelesnog zdruga no kao su oni bili nejaki jedva su završili obuku da čuvaju Pavelića, već su morali pakirati prema zapadu kamo su ih gonili isto tako mlađi partizani u kojima je bilo i onih bez obuke, ali hrabrih. Pavelić je, kao što se zna uspio pobjeći, jer je ponio uz dobru obuku i dosta pokradenog zlata, pa je tako poput Jude to zlato tamo prenio. Moje je brat imao samo nejako tijelo i velike cipele, pa je on bio zarobljen zajedno sa svojim oficirima i podoficirima. Kako je bio zarobljen sa neprijateljskom vojskom on je prošao i polovinu puta kažnjeničke vojske sve do Virja, a od Dravograda. Uniforma njegove jedinice imala je poluustaške oznake, pa su ga onda, saznavši da je nevin, primili u našu vojsku direktno i one je služio puni rok od dvije godine. Zahvaljujući toj uniformi umalo nije bio ubijen, jer u ratu se pada i zabunom. Moje selo bombardirali su avioni onaj isti dan kada je oslobođeno, pa je partizanska vojska gađala po svojim vlastitim ljudima, jer ovi odozdo nisu davali prave znakove onima gore. U brišućem letu pak ne možeš prepoznati let.
         Puno je smiješno kada nakon dugo godina moj brat o svojoj sudbini danas priča. Tu zabunu ratnu ispašta i danas. Bole ga noge, vraća se neko krastanje zglobova, rana je stara, ali se vraća i podsjeća na prošlost. Imam i danas njegovu fotografiju u vojničkim cipelama koje su najmanje tri broja veće nego bi za njega trebale. I te velike cipele mu je jedan ustaša drpio s leđa u koloni u kojoj su zajedno pješačili. On je onda kilometre i kilometre propješačio bos i otuda vraćanje tih rana. Kad god pogledam tu fotografiju meni moj brat liči na Čaplina. To jasno, danas, jer je i on bio amater glumac kao i ja kasnije. Igrao je poslije oslobođenja neke skečeve od Ćopića, a isticao se i u selu na vatrogasnim priredbama. Danas moj brat, kada dođe natruskan u Zagreb, zna koji puta napraviti vic na moj račun pričom o tome kako je za njega normalno da neko može biti glumac, ali i to do odsluženja vojske, armije, je li, a što će mu to poslije vojske. Život poslije vojske treba nekako ozbiljnije rasporediti. I nije to za odbaciti stanovište ako se pravo razmisli iako moj brat tu ideju ponavlja iz čiste ljubomore budući da je ostao bez škole zahvaljujući mojoj nejakosti. On je morao raditi tu zemlju ostavljenu od naše matere i oca, na leđa strica koji, usput rečeno, nije bio baš žestok na poslu, ali je bio pametan i mudar čovjek.
         Toliko o bratu, a što se strica tiče kad je došlo vrijeme posvađali su se moj brat i stric oko posla. Brat, jer je bio kako je govorila strina pogan, a stric, jer je bio lijen. Razišli su se, a ja sam uz pomoć stričevih kobasica završio građevinsku školu, jer su mislili da će mi to najviše nalijegati od struke. Nije mi nalijegalo, jer je tehnička škola baždarena matematikom i statikom, a to nismo svladali u osnovi, budući da je ona moja privatna učiteljica bila više zabavljena ilegalom partizanskom, nego mojom matematikom, pa ja nisam, ama zaista nisam, svladao osnove matematike. Bez osnova ne ide ni jedan posao, pa sam ja sticao do drugih osnova. Čitao sam za matematike časopis «Film», jedan široki časopis, pa su me premjestili u prvu klupu iz zadnje. Po kazni koju sam ja proslijedio u neku vrstu mladenačke ljubavi. Mnogo sam već tada čitao iz ove moje sadašnje struke, pa sam onda kasnije to znanje samo proširio. Građevinarstvo mi je danas hobi kao što mi je nekada hobi bilo kazalište i film. Vodio sam dramske sekcije kao tajnik i glumac. Bio sam na radnim akcijama kulturno prosvjetnim, onda nije bilo televizije, pisao sam članke u «Glasu Slavonije» o amaterskim predstavama i smotrama; čak sam kritiku pisao na mlade pjesnike, na «Ruke» Ranka Marinkovića. No mi smo se udaljili od brata i strica. Oni su bolja strana moje biografije. Brat je danas pomalo slab poljoprivrednik, ali je ustrajao na tradicionalnoj proizvodnji iako je već davno govorio da će prodati konje i kupiti traktor. Nikako da se riješi konja. Imao je, imali smo kad smo bili mladi, jednog konja koji se zvao Sokol. Svi smo mu se divili, ali ga je brat najviše volio. I stričev sinj Ignja je strašno volio Sokola.
           Taj naš bratić skrivao se opet na tavanu od Švaba, ustaša, a u partizane ga stric nije dao, jer bi on nastradao budući da su očevi mladića koji su otišli u partizane bili hapšeni kao taoci i odvođeni u koncentracione logore uglavnom u Banjicu tamo gdje su ustaše i Švabe slali naše ljude simpatizere komunističkog pokreta i one koji su bili uz simpatizere. Nas je bilo šestoro nejakih, pa je onda stric svojega sina doveo iz vojske i skrivao ga oko pet mjeseci na tavanu. Baka mi je stalno govorila da nikome o tome ne pričam, jer ćemo svi u logor ili pod prijeki vojni sud. Kuda god otišao Ignja mi smo trebali biti smaknuti, ili pokrenuti, i ja sam znao što to znači pa sam šutio.
         Nisam čak rekao ni jednoj partizanki kad mi je uzela lukavo moje školske gojzerice da bi ljepše izgledala. Nije ona smjela mene nagovoriti da joj, fakat, dam te gojzerice, kad je vidjela onako naglancane ispod kreveta. Da sam je izdao ona bi stradala, jer se nisu smjele uzimati gojzerice od civila. To je bilo strogo kažnjivo. Meni je ostavila poderane engleske gojzerice, a ja sam njoj dao prave slovenske, čisto ženski broj, fantastično je izgledala. (Al da su bratu bile te gojzerice ne bi bos propješačio tolike kilometre!)
         Što se tiče života poslije oslobođenja nije baš bilo idealno. Došla je obnova veselje, ali došla je i obavezna «otkupacija» žita, došao naš staljinizam prvih godina poslije oslobođenja, pa sam ja bogami nosio u školu samo kukuruzni kruh, a i za kekse amerikanske nije bilo, to je skupoća vladala. Stric poslao sina u jedinicu, pa se on nije snašao, nije nekako znao tamo se prebaciti partizanima i poginuo je od partizanske granate u jednom selu Zamlača kod Donjega Lapca. Išao je stric iskopati sina s partizanskim borcima, mojim budućim šogorima, oni su ofirali mojoj sestrični još za vrijeme rata. Markan se znao došuljati Marti, sestrični, pješačeći preko četrdeset kilometara od Podgorača do Ladimirevaca.
         Plača je bilo mjesecima kada je poginuo obljubljeni naivni sin. To je nešto najtragičnije što mi je iz djetinjstva ostalo. Fabijan je, govorila je baka, jako «uzbudljivo» dijete. «On samo šuti ali vidi sve».
         Ovdje bi mogli stati s mojom biografijom koja se plela u ovoj zajedničkoj priči tamo negdje do dana kada sam postao glumac, a otada je to ličilo na neku drugu priču.
 
(dodatak u knjizi "Sokol ga nije volio", str. 75-80, Privlačica, Privlaka, 1986. )

MATURALNA PROSLAVA

       S onima koji se teže rastaju trucali smo do Royala, do stanice, do Gajevog trga u šest sati ujutro kada piljari vuku i guraju svoje vreće, kada vrijeme ubija tmurni početak i kada se iza mrene alkohola rastvaraju posljednje plodne riječi s ove i one strane stola visokih nogu, u procjepu čaša i na mozaiku kamenog poda i misli. Rastajao se jedan razred dvadeset godina nakon mature. Posljednji njegov đak vraćao je svoje utiske kroz crnu kavu... tromo kroz naočale, dvoduple, o svome razredniku...
o njima, o nama, o sebi...
"Jesi li ga vidio, staroga, je l' da, je l' da, koliko je izdržao? Ta, sjajan je on zapravo. Nazdravljao je, pio, jeo, pjevao mlađe od nas sviju. A i ti si upao po potrebi sjajnoj, po navici nezaboravljenoj"…
A tako je to bilo cijelu noć. Gdje si, što radiš, što si napravio, puno kuća, dvoje djece, mnogo drumova, troje djece, polovica od nas je nastavila studij i sada su, eto, direktori i očevi, neki u rastavama, neki već imaju nove studente. U kući, u razredu. Slavimo, slavite drugovi i kolege, slavi bivši razrede i razredniče stari, ćelavi, tko zna za daljih dvadeset godina da li ćemo se skupiti u ovakvom broju i po ovakovoj potrebi.
Smijao se isti onaj koji je uvijek i na gluposti bio nasmješljiv, ozbiljno je djelovao onaj koji se i onda činio naglašeno ozbiljnim, govorio je govor isti onaj koji je i tada volio pričati viceve. Govorio je tečno, čisto i rutinski, govorio je bez teme, jer teme zapravo i nije bilo. Govorio je o potrebi sastajanja, a zbog čega, zbog koga, a s kojim programom zajedničkim, zbog koje moguće akcije? Da se napijemo, izvičemo, ispitamo, nasmijemo, podsjetimo, zaboravimo? Da, valja i zaboraviti da smo dvadeset godina stariji, poput onih istih breza na Gajevom, koje smo pratili pri sađenju kroz svoje prozore, a sada zaklanjaju vidike do piljarica, novih djevojaka koje su se rasule na velikom trgu prodaje života. Ponovo mlade i jedre, ponovo nove i lijepe. Svake godine iste - a mi godinu dana stariji. Stariji poput one iste ceste koju je naš nastavnik inženjer projektirao na tom istom trgu da se ljudi ne bi ubijali bez pregleda, a eto, oni se i dalje ubijaju, iako na njoj postoji preglednost. Stariji za nekoliko kilograma. Stariji za pet, deset kilograma koje je primio remen ispod svojih rupica na trbusima, koji su se tu noć dizali samo kada je trebalo krenuti put pisoara. A nekad, davno, neki su se profesori ozbiljni ozbiljno zaljubljivali u profesorice; sjećate li se, gospodo, s trbusima proširenim od čučanja nad rajšinama i crtaćim daskama, a nama je to izgledalo nečuveno i neozbiljno, da ne kažemo i grđu riječ. Sada smo oko jednog od njih (a on je to samo radosno promatrao kao i naše male flertove ispod klupa u mješovitim razredima) i njegovi đaci isti takovi zaljubljeni i odljubljeni profesori, inženjeri, direktori poduzeća, inteligencija šira i duža i teža inteligencija. Za pet rupica na remenu kod ponekih, a to je samo pitanje standarda, a ne nemoralne krađe kobasica s tavana časnih sestara u Tvrđi, kojima smo nekad sladili mršave želuce naših gladnih podviga.
Ileš je još jedini mršav sa svojim zečjim očima i lisičjom glavom, Lončar nije promijenio imoćanske manire, Jelić nosi istu frizuru, poput one koju je krpom vezao, Anić je seriozan, svojeglavi Babić je u Njemačkoj, Bajer je, nažalost, bolestan, a tako bi dobro došao, Bela se smije kao i prije. Onakvi su kako su ih digli iz klupa pa ću i ja držati blesavi govor kako ne bih zaboravio na svoje bivše egzaltacije radi kojih su me i pozivali. Stari moj profesor, koji ni tad nije patio od pretjeranog smisla za šalu, smije se, prezadovoljan je... To je za pet! Ne, nije profesore, što ste tako razdašni, za dva je to, za minus dva je to, za minus dva, profesore, to je vaša omiljena ocjena. Pa prolazna je sinko bila, je l' da, je l' da, važno je da smo prošli, u redu, u redu profesore, znam, znam, uvijek je bolje biti strog nego mekan, zbog budućnosti, je li tako, recite svi vi za ovim velikim stolom, nije li to istina. Istina je, profesore, istina, ali danas se nismo sastali da mjerimo ocjene, nas je život u tom vašem predviđajućem smislu već bubnuo, tresnuo, dočekao i ošamutio. No, snašli smo se i on nas je prokužio, ocijenio, profesore. Neke i više od minus dva.
Bit će, profesore, još nekoliko autoputova poslije onih koje smo onda gradili na Mitrovici, Vognju i Gornjem Jelenju i koje smo već i sami poderali. Još nekoliko grešaka poput onih na koje ste nas upozoravali, vodeći nas na onu ružnu njemačku građevinu od Radničkog doma na Vukovarskoj. Eto, vidite, tu grešku i vi još nosite, još je niste popravili, obnovili, upotrijebili.
Mnogo nas je na gradilištima, mnogi su nešto malo i pogriješili, ali nema ih pod presudom, nijedna se zgrada nije srušila na glavu, nijedan most nije potonuo.
Doviđenja, profesore, za daljih dvadeset godina. Dovidenja, gospodine Žguriću, ele, ela, pod vrbom ispod stare Drave zaplesat ćete novi valcer života, a mi ćemo obnoviti tango i bit će opet kao da sante prolaze ispod mostova, kao da se snjegovi tope iznad pilota koje ste nas učili graditi.
Izvit ćemo još jedan divan luk, viticu, zavoj, još jedan divan prijelaz do smrti.
 
(iz knjige " Divani Fabe Šovagova ", str. 38-41)

SJEĆANJA I RAZMIŠLJANJA

RANI DANI

Moj otac i mati imali su nas četvero. Dva brata i dvije sestre. Moj stric je imao kćerku i sina. Mi smo svi živjeli u jednoj kući. Imali smo veliku sobu od sokaka u kojoj je bila peć i u kojoj smo spavali mi- sva djeca. Baka je imala svoju sobicu kod kuhinje. Bila su dva kijera u kojima su spavali naši roditelji i stričeva bračna družina, strina i stric. Kad je otac umro (1939.), onda su moje sestre preselile u japin i mamin kijer. Majka me željela dati u popove jer sam bio najmlađi. Kad je majka umrla imao sam deset godina i stric je ispunio njenu želju i dao me na školovanje u Osijek. Bio sam dobar đak u nižoj školi, recititirao sam pjesme i bio ministrant.
("Studio", 1990.)
 
Ja sam, naime, seljak. U prvom koljenu. Do dvadesete godine vozio sam đubre na snježnu zimu i njivu poslije podne ako bi škola bila do podne. Ako je bilo jutro, gonio sam svinje i goveda, jer se oni napasu do devet sati. Seljački se sloj danas vrlo rijetko spominje.
("Glumčevi zapisi", U potrazi za kreacijom, str.137)
 
Sjećam se kako sam se prvi put napio sa sedam godina, nakon sestrine svadbe. Popio sam sve što sam našao na stolu. Otac me premlatio, a nedugo nakon toga je umro. Vidio sam ga kroz stakleni prozorčić na lijesu i dugo pamtio to žuto lice. Zbog toga nisam popio kap alkohola do dvadesete godine, a ni do danas nisam naučio pušiti. To mi stvara teškoće u filmovima, jer znam da pogrešno uvlačim dim.

("Glorija", 2001.)
 
Rekao sam jednom da mi je otac ostavio svoje ruke i odatle je sve počelo. Ostavio je i nešto prljavštine pod noktima te ruke, nešto svog primitivizma i sirovosti, koje ja ne želim izbrisati.
("Start", 1983.)
 
O SREDNJOŠKOLSKOM DOBU

Priznajem da nisam uspio u graditeljstvu, premda sam u Osijeku završio srednju građevinsku, ali inženjer nikako nisam mogao postati jer sam imao -2  iz statike!  Eto, zato se i moje kuće ruše.
("Glorija", 1996.)
 
Bili smo nas dvojica srednjoškolaca, dva imenjaka, neki Fabijan Babić iz Črnkovaca (on je sada tehničar u Valpovu) i ja. A tamo, gdje je danas osječka «Nama», malo ulijevo od nje, bila je neka vrtlarska kućica, pa kad se odselio stanoviti Veljo, koji je tu stanovao, stan su iznajmili nama dvojici. Vraga stan! Sobica neka. Ja sam onamo donio perinu iz Ladimirevaca, pa smo tamo stanovali i kuhali hrenovke za naše lijepe kolegice. Tada sam pohađao srednju tehničku školu, a bio sam istodobno član amaterskog kulturno-umjetničkog društva «Milica Križan». Tamo su onda bili Zvonimir Krkljuš, pa Ivo Robić, i još neki. Onda radne akcije, onda kulturno-prosvjetne brigade, onda natjecanja amterskih družina u Osijeku, jer je svaka škola imala svoju dramsku sekciju. To su bili ti amaterski impulsi. A kad sam dolazio kući u Ladimirevce, igrali smo «Pokondirenu tikvu», «Jazavca pred sudom» itd. I radio sam to, bez obzira na minus 2 iz matematike i sve ostalo što iz toga slijedi.
("Arena", 1983.)
 
SLAVONSKA VEZA

Možda je za moj put bio presudan Emil Karasek. Taj je režiser bio Gavellin asistent. Radio je neko vrijeme u Subotici, onda je došao u Osijek i tamo među amaterima tražio talentiranije. On je mene ujesen 1953. poslao u Zagreb Gavelli na Akademiju. Dakako, u mom se govoru i te kako osjećalo da sam Slavonac. Pa kad bi Gavella Bratoljubu Klaiću, koji je inače iz Ladimirevcima susjednog sela Bizovca, htio spomenuti mene, rekao bi mu: «Ma znaš, onaj tvoj». A treba znati da je Slavonija preko izvanrednog lingvista Julija Benešića, u ono vrijeme davala ton i melodiju hrvatskom kazališnom jeziku u Zagrebu.
("Arena", 1983.)
 
ZAGREB NA PRVI POGLED (1953.)

Lutao sam i tražio stan i baš tu, u Mesničkoj gdje sad živim, naletio sam na neku gazdaricu koja je izdala sobu sa sedam kreveta. Na stropu žmirkava žarulja i do ležaja neki pas. Nisam zapamtio krevet samo se sjećam tog psa. Zgrozio sam se na toliki jad. Ja to neću preživjeti, zaključio sam. Vratit ću se kući. Onda sam sreo Željka Blanka kojeg sam poznavao iz Osijeka. Primio me k sebi. Podijelio je moju sudbinu. Pomogao mi. Završio sam poslije i Akademiju. Ponio sam u grad moje selo i godinama ga nosim u sebi. Htio sam pisati o tome, samo nisam znao kojim oblikom umjetničkog izražavanja da to ostvarim.
("Top", 1988.)
 
STUDENTSKE GODINE  
 
Bio sam blizak s Ivom Serdarom. On je bio s Trnja. Uvijek je imao poderane i vrlo blatnjave cipele. I hodao bi tako da bi zablatio cijela leđa. Zajedno smo žamorirali na radiostanici, i tako zarađivali za studij. Od te sam zarade kupio krombi-kaput već na drugoj godini. Hodao sam uokolo u tom kaputu i s polucilindrom na glavi. Tomislav Durbešić me zafrkavao, rekavši da takav šešir ne pristaje na moju seljačku glavu. A u Zagreb sam stigao u kaputu skrojenom od vojničke deke.
("Glorija", 2001.)
 
GENERACIJSKO VARANJE BIROKRACIJE

Naša je generacija morala raditi protiv zakona na još dva medija- filmu i televiziji. Varali smo jer nas je društvo poslije revolucije, preko konformizma, i svega i svačega, sililo na to. Stavilo je statute koje je pokojni Gavella kršio. Sjećam se, bio sam na drugoj godini Akademije, kad mi je Gavella rekao: «Čuj, trebam te za predstavu, ali nemoj to slučajno kazati tajnici jer bu nas tračala po svijetu». Otad do danas mnoge su se stvari promijenile na- gore! Moj sin ne može varati birokraciju, jer se ona učvrstila. Profesori su sad takvi. Zamislite, Tonko Lonza se za vrijeme akademije švercao i igrao u kazalištu, a sad prijateljski mom sinu savjetuje da napusti ili film ili Akademiju. Očito je da je moja generacija propustila priliku da izbori slobodu.
("Top", 1988.)
 
O IDEALIZIRANJU SELJAKA

Smatram da, općenito, nisam sklon idealiziranju. I u jednom pravom intelektualcu, kakav je Božidar Violić, vidim mane i vrline, kao i u svakom seljaku. Svagdje postoje ljudi koji su malo iznad svoje sredine. Postoji inteligentan seljak i postoji neinteligentan seljak, to se često zaboravljalo. Najbistriji u selu je intelektualac. Ljudi na selu imaju tu nesreću što ne mogu svoju inteligenciju dopunjavati onom vrstom obrazovanja kojom to mogu stanovnici grada. Nedostupni su im neki civilizacijski procesi informiranja, urbaniziranja itd. Da nisam došao na Akademiju, danas bih vjerojatno bio amaterski glumac u belišćanskom teatru.
("Start", 1983.)
 
IZ KNJIGE "GLUMČEVI ZAPISI"

Želimo biti tragičari, komičari, klovnovi i dramski glumci, jer smatramo da nam sve to naš osobni raznoliki sastav omogućuje. Kušamo ga s publikom, s mjesta i mjestom njenog predavanja. Improvizirat ćemo s podacima koje će nam nuditi život i mjesta u koje smo se zaputili. U sudarima našeg sastava i neočekivanih reakcija publike nastojat ćemo pronaći zanimljivost trenutka naše društvene stvarnosti u kojoj se nalazimo i kojoj se, kao umjetnici, nudimo.
(Program koji nije realiziran, str. 105 i 106)
 
Politika i teza tek su onda zanimljive za dramu ako mogu preko ljudi kojima se služe, uzdrmati baš ta osobna trajna ljudska stanja, ako su u njima našli svoj točni odjek, ako su ih izazvali u ljudima. Politika to čini u ovom ili onom smjeru, pravdom i zločinom, na primjer, ali pisac nikada ne smije tražiti posljedak u samom njenom postojanju. Politika može biti uzročnik, izazivač, posljedak, a nikako čin sam. Čin je samo u čovjeku i njegovu stanju, akciji.
(Glumačko tijelo u dramama teza, ideja i politike, str. 27)
 
Zašto praštamo ubojici koji nema strpljenja za prave razloge? Zaslužio je, dakle, smrt za smrt, po našoj logici. Hamlet, ipak, putuje, jer progoni zločin zločinom. Kad je ubio jednoga, može se baciti na drugoga, a mi ćemo navijati za tu odluku i hrabrosti Štaviše, mi ćemo ga žaliti jer oklijeva, ne ide mu drugo ubojstvo, kad stoji s nožem iznad Kraljeve molitve. Mi smo poželjeli i drugu krv. (...)
Don Quijote ima Sancha Pansu, Don Juan ima Sganarellea, Faust ima Mefistofelesa, Hektor Ahila, Otelo Jaga, ovaj je pak došao, zbrisao sve sa scene, i otišao sam, uz počasti gomile. Po tome je Hamlet antikolektivni čin u kazalištu. Njega bi trebalo zabraniti igrati, jer prekomjernom taštinom iznevjerava upravo taj dalekosežni ideal kazališta kao takva. Ali, tada bismo ostali bez glumca, kao takva.
(Zašto svi glumci na svijetu hoće igrati Hamleta, str. 59 i 60)
 
Ja danas osjećam osjetni pad interesa za teatar. Precizno osjećam. Osjećam to čak i fizički, na vlastitoj koži, kad nas sve više udaraju praćkama nedoučeni i neodgojeni klipani iz gledališta. No, osjećam i dane kad su moje pobjede sigurne. Kada moje «tijelo gospodari» gledalištem. Bolno (a i ovo sam govorio da bih se izliječio) , ali sigurno, vraća se snaga za pobjede nad svim onim što smo pak kao svoje prokletstvo odabrali. Ima još onih koji se rasplaču nad stihovima Tina Ujevića, naivnih i nevinih, koji urlaju od smijeha na «Dundu Maroja». Za njih se isplati raditi. Pa i rikati možda, poput ovog rikanja i na mentalitet, za koji smo ustvrdili da se teško mijenja. Valja to sve činiti radi pobjede duha i ljepote prije svega.
(Razgovor Puljizević-Šovagović za "Telegram", str.15)
 
FILM I TV

Film i televizija množili su moju produkciju i udvadesetorostručili moju publiku. To je taj grabež moje generacije nad novim medijima. Tako sam preko noći postao popularan i u mojim Ladimirevcima i na kongresu partije u Ljubljani...Mi smo taj medij doslovno zgrabili. To današnje generacije ne mogu razumjeti.
("Start", 1983.)
 
Film ne dopušta nikakve pomake, barem što se mojega načina i mojega tijela tiče. Ima vrlo malo glumaca na filmu kojima je uspjelo praviti od svoga tijela tako suprotne maskerade. Dopuštam sebi malu «duševnu» maskeradu, ali izgledu ne dodajem ništa jer se bilo kakav dodatak otkriva istog trena. Na filmu mogu prodati samo ono što jesam. Na moje lice teško ide maska i u kazalištu, glumac mora biti prvenstveno svjestan s kakvim licem raspolaže. Što na njemu igra, a što ne.
("Studio", 1990.)
 
Televizija ima moć da djeluje u širinu, da i lošije snimljenu riječ privede slušaču, dakle da riječ koja nešto znači (jer je iz kazališta kao temeljitijeg iskustva) dospije, makar i okrnjena, do onoga koji je inače nikad ne bi čuo. U vlastitoj ga sobi lakše možemo prisiliti da je primi.
("Studio", 1990)
 
PARALELA TEATAR - FILM

Teatar ima iskustvo, on nasljeđuje literaturu. Teatar je temeljitiji. Film se više okreće suvremenosti. Rat je kod nas mnogo prisutniji na filmu nego u kazalištu. Kadrovi koji su dolazili na film bili su neuki. Gavella je u to doba bio jači od svih jugoslavenskih režisera zajedno, što se tiče potencijala kazivanja i stručnog znanja, pa tako i mašte i svega što slijedi. Film je bio u traženju. Njegovi su likovi nedorečeni, koliko i sami ti filmovi.
("Start", 1983.)
 
KRIVA KARIJERA

Odživio sam svoju karijeru, a pamtim samo kako su mi neprestano govorili da ne radim pravi posao. Za film su govorili da je jeftino glumatanje bez koncentracije. Pitali su me kako mogu nastupati na televiziji na kojoj su režiseri neuki. Dobro, oni su na televiziju došli pitaj boga odakle iz novinarstva iz rata, i zaista smo im mi glumci pomagali. Poslije, Lukšić osnuje teatar ITD. Tamo sam radio noću, krvavo odrađivao. Graknuli su da to nije pravi posao. Tek mnogo kasnije neki kritičar je napisao kako je ITD uz «Gavellu» bio jedini teatar koji je poslije rata nešto značio. Gle, sad ovo. Tada sam radio ilegalno. Uostalom, čitav život sam nekakav ilegalac. A uvijek sam trostruko radio da ne živim jadno.
("Top", 1988.)
 
O CENZURI

Ne priznajem nikakvu sječu u umjetnosti, ni uska opredijeljenja. Ne priznajem trenutne zaključke. Umjetnost podliježe sudu iskustva i nekog dubljeg razdoblja. Umjetnosti treba vremena da se sabere, raščlani, analizira, spoji, pa onda vrati zaključke jednako kao i nauka.
("Top", 1988.)
 
PROFESIONALIZAM

Profesionalizam je to da sam ja glumac i da govorim rečenice koje trebaju nešto značiti. Ja ih pročitam i vidim da će reći manje ili više s obzirom gdje su smještene, kamo smjeraju i tko će ih realizirati.
("Start", 1983.)
 
NASLJEDNICI

Nema nasljednika već dugo. Ne igraju ljudi za nasljednike. Ja sam imao svoje nasljednike; i Peru Kvrgića, Svena Lastu, to su moji sljedbenici, nekakvi prijatelji, kako bih rekao, ne prisni, ali su bili doticajna linija moga interesa. Oni su me ispravljali.
("Večernji list", 2001.)
 
DJECA GLUMCI

Žao mi je što dosad ništa nisam snimio sa svojom djecom kćeri Anjom, sinom Filipom i zetom Draganom Despotom. Barem da se kao Hitchcock samo prošećem kroz kadar. S Anjom sam prije 16 godina glumio u Shakespearovoj "Oluji". Ja sam bio Prosper, a ona moja kći Miranda. Bila je tada 17-godišnja gimnazijalka. Tko bi rekao da će izrasti u glumicu.
("Glorija", 1996.)
 
Poput djece cirkusanata , vješaju se na njih , obavijaju se oko njihovih jakih tijela . Kad se Anja odlučila za glumu, nije mi to smetalo, samo sam bio malo ljut što je prilično naglo odbacila violončelo. A Filip je mislio da neće morati raditi ode li u glumce! Prevario se. Neprestance mu govorim da mora čitati jer se pred kamerama točno vidi koliko tko ima u glavi. On je nadaren, to je istina, i zgodan na djeda, a i baš mu zato govorim da ima usta kao lavabo. Da razbijem njegovu fascinaciju samim sobom. Znate, gluma je privlačno zanimanje, ali ne i lako. Smatram da je teško poput oranja. I Gavella je govorio da se glumom ne treba baviti onaj tko nije zdrav, tko nema jaka pluća, i tko ne moze prevaljivati kilometre na pozornici. A Filip bježi od teškog posla. Zovem ga ljetos da mi dode pomoći betonirati nešto u u,Čiću i vidim da mu se ne da. I kaže mi: "Znaš, tata, zašto se meni zapravo ne da raditi s tobom? Ja sam mlad!". A ja mu kažem: "Odgovor je točan!".
("Studio", 1988.)
 
AFGANISTANSKA ANEGDOTA

Kad sam bio u Afganistanu, trebao sam igrati «Đuku Begovića» za devet ljudi iz naše ambasade. Ali rekao sam sebi: «Bome neću igrati predstavu za samo devet ljudi». I nisam igrao. A sad mi je to beskrajno krivo. Da sam igrao, mogao bih danas reći da je Đuka Begović dospio i do Afganistana.
("Arena", 1983.)
 
O SMRTI

Svatko se boji smrti. Sjetim se Krleže, jer se i on bojao smrti. Kad je posljednji put bio u kazalištu, promatrao sam ga pokraj izlaza. Dugo je izlazio, kao da se opraštao sa svojim djelima. Te misli o smrti su najgore, i svakog se dana sjetim da ću jednom stvarno nestati kao i svi drugi.
 
RECEPT ZA SREĆU

Po meni je dovoljno da ne mrziš. Htio bi da ne postoji strah i da se istine javno kazuju. Ne da svatko svoju istinu svojata kao jedinu.
("Top", 1988.)

REKLI SU O ŠOVI

Za Fabijana Šovagovića nije dovoljno reći da je bio velik glumac, zvučalo bi kao općenita oznaka za jednu izuzetnu glumačku darovitost, koja je po svim svojim obilježjima bila posebna, izrazito osobna i u toj osobnosti genijalna. Teška bolest prerano ga je odvojila od kazališta i nanijela mu dugogodišnju patnju koju taj pravednik i čestiti čovjek nije zaslužio. U trenutku njegove smrti potresen sam nepravdom koju mu je Bog nanio. Ta je nepravda utoliko veća i apsurdnija, jer je porijeklo Fabijanove darovitosti bilo božansko.
  (Božidar Violić, kazališni redatelj, u "Vjesniku", 2. siječnja 2001.)
 
Postoji li na koncu godine neki događaj u našoj kulturi o kojem bi valjalo razgovarati, onda je to nesumnjivo drama Fabijana Šovagovića «Sokol ga nije volio»: Izvedba te drame, u izvanrednoj režiji Božidara Violića, pokrenula je lavinu publike i pitanja još od ožujka ove godine, ali bez značajnih kritičkih raspleta u javnosti. U Šovagoviću imade nešto nečeg od elementarne nepogode, te je posvema razumljiva zatečenost duhova koji godinama ispunjavaju jednu provincijsku križaljku teatra (vodoravno. trendovi, okomito: aktualne licencije u kazalištu).
  (Veselko Tenžera, novinar i književnik, u "Vjesniku" 1982. godine)
 
Šovagović je ambivalentan glumac. Nikad doslovan. Mnogoznačan. Neponovljiv. Nepredvidljiv. Nemotiviran. Satkan od samih suprotnosti. Racionalan u pristupu ulozi, iracionalan u radu. Tekst ne uči nego upija. Ne gradi ulogu, nego je u trenu zgrabi, kao i ona njega. Ne zna markirati na pokusima. Na predstavi će otvoreno pokazati što nije uspio napraviti u nekoj ulozi. Ponekad začuđen i bespomoćan. Skeptičan, ali pronicljiv, vidovit, krećući se iz realnoga u irealno, neuhvatljivo ali bitno. Instiktivan. Fanatičan. Manijakalan.
   (Georgij Paro, kazališni redatelj, o Fabijanu Šovagoviću 1974. godine)
 
Šovagovićevi glumački aduti? Imao ih je mnogo. Spomenimo tri bitna. Iznimno ekspresivno lice. I k tomu talent da geografiju obraza razigra, odvede u raznovrsna i suprostavljena raspoloženja, osjećaje namjere i odluke. I kad bi šutio, a kamera se pažljivo primaknula licu, bio je prebogato izražajan. Sljedeći adut Šovagovićeva glumstva je besprijekorna, u punoj prilagodbi i komplementarnosti s tjelesnim habitusom, glumačka tehnika. Jer badava i uzalud prodorne, munjevitim energijama obdarene oči (i melankolički mirne, kad je tako trebalo), kad ne bi artizam glume, oči, crte lica i glas, doveo u sklad neponovljiva i posve uvjerljiva lika. Treća odlika Šovagovićeva je izuzetna raznolikost tumačenih uloga. Glumio je i nosio ih, organski povezane s glumačkom vještinom, pučke tribune, nepismene seljake, prikaze iz podzemlja, ubojice, direktore iz samoupravnog socijalizma, posustale intelektualce sklone alkoholu, žandarmerijske podnarednike, glazbenike, urbane čudake, znanstvenike, patrijahalne očeve, propale ruske aristokrate prevarante, zgubidane, obrtnike, i mudre starce. Svakom liku dao je i pripadajućeg čovjeka što je mnogim glumcima ili potpuna nepoznanica ili nedostižni san.
   (Aldo Paquola, novinar, u "Novom listu", 3. siječnja 2001.)
 
Šovagović je posjedovao neko posebno, tko zna kakvim usudom nametnuto svojstvo ukletoga tragača i lutalice, tako da je svaka njegova scenska pojava predstavljala neko novo otkriće ili neku novu ljudsku zabludu. Njegova vrlo izrazita fizička zadatost kao da se nikada nije nametala poput činjenice koja se hvali svojom osobnošću. Dapače, kao da se u toj nazočnosti vazda osjećao trag neke unutrašnje patnje što se mazohistički nudi kao posebništvo na putu prema sveopćemu.
   (Anatolij Kudrjavcev, kritičar, u "Slobodnoj Dalmaciji", 2. siječnja 2001.)
 
Bio je jedan od naših najautentičnijih glumaca, osebujan, ni na koga nalik, osim na sebe sama. Neukrotiv temperament i glumac, intelektualac koji je razmišljao i pisao o glumi i kazalištu i vremenu u kojem je živio i stvarao. Bio je dramski pisac, svestran i kompletan čovjek svog zanata i glumac koji je izgarao na svojim imaginarnim putovanjima po imaginarnim svjetovima svojih likova, izgorjevši prerano, da bi živio u našem sjećanju.
   (Pero Kvrgić, glumac, u "Vjesniku", 2. siječnja 2001.)
 
Ima jedna crta njegovog karaktera koju bih mogao lako objasniti jednom njegovom željom: «Daj mi igrati najgore karaktere, najveće negativce, jer ih želim prokazati. U tome vidim smisao posla kojim se bavim». Mislim da je šteta što se malo bavio literaturom, jer je imao istančani smisao za književnost, vrlo bogat jezik i dar zapažanja...Šovo, vrhunski glumac, a daleko iznad toga moralni čovjek.
   (Antun Vrdoljak, filmski redatelj, u "Vjesniku", 2. siječnja 2001.)
 
Voljeli su ga, ali si ipak imao osjećaj da pred sobom imaš ispred sebe usamljenika, zadubljenog u neki paralelni, samo njemu znani svijet. U razgovorima nikad nisi znao šali li se on samo ili je cijelo vrijeme ozbiljan. Ipak, privatno, Šova nije bio od mnogo riječi, ali si u lakonskim rečenicama mogao prepoznati mudrost.
   (Jakša Fiamengo, publicist, u "Slobodnoj Dalmaciji", 3. siječnja 2001.)
 
Kada se 1977. pojavio prvom knjigom «Glumčevi zapisi» ...Postalo je jasno kako se u Hrvatskoj pojavljuje umjetnik koji svojim djelom na pozornici, odnosno na ekranu, ali istodobno i oštroumnim perom, brani jasno izrečeni stav kako reče on tada- «teatar je emotivna uloga koju provjerava partner i publika, a ne država i zakoni», neovisan i oštro suprostavljen svakom pokušaju zadiranja u njegova jasna životna opredjeljenja u kojima su visoka etičnost u poimanju vlastita poslanja, nepotkupljivi moral i zanosno domoljublje bili pozicionirani kao neporecive vertikale.
   (Nikola Batušić, akademik, u "Vjesniku", 5. siječnja 2001.)
 
Godine 1980. s mojim Histrionima igrao je Prospera u Shakespearovoj «Oluji». Prokrstarili smo s «Olujom» cijeli Jadran i u najmanjim mjestima igrao je kao u najvećim. Bio je iznimno plemenit čovjek, pogotovo prema mladima. Njegova knjiga «Glumčevi zapisi» najbolje je što je ikad napisano iz glumačkog pera. Njegova drama «Sokol ga nije volio» nakon «Mrduše» i «Domagojade» obilježila je osamdesete godine. Bio je čovjek Božjeg dara, i svi smo ga, od Rade Šerbedžije, preko moje malenkosti, do Ive Gregurevića, pokušali oponašati. Bio je uzor mnogima i bili smo sretnici što smo imali priliku glumiti s njim. Učeći od njega i mi smo postajali mnogo bolji.
   (Zlatko Vitez, glumac, u "Jutarnjem listu", 3. siječnja 2001.)
 
Bio je glumac s dušom umjetnika, širom od zanata i dubljom od poziva. Nikada nije bio samo dramski lik. Bio je teatar svakom liku. Kada u hrvatskoj kulturi ode netko kao Šovo, tada u njoj nastane dramatična praznina, onoliko dramatična koliko je to bila i njegova dubina.
   (Vjeran Zuppa, dekan ADU, u "Jutarnjem listu", 3. siječnja 2001.)
 
Ništa Fabijan nije odrađivao, zarađivao, razmjenjivao i politizirao. Šovagović je legenda jer je izabrao najteže; život kao stvaranje u kazalištu i na filmu.
   (Mani Gotovac, kazališna redateljica, u "Jutarnjem listu", 3. siječnja 2001.)
 
U pravom značenju te riječi, Šovagović živi. Kao što ne zaboravljamo lica svojih najbližih prijatelja, kao što ne zaboravljamo susrete koji su nam promijenili život, tako ne zaboravljamo ni fenomenalnu glumačku ekspresivnost ovog filozofa ljudskosti, filozofa ambivalencije značenja, filozofa potisnute nježnosti, filozofa ponositosti, filozofa težačke- koliko i intelektualističke ironije.
   (Nataša Govedić , novinarka, u "Novom listu", 3. siječnja 2001.)
 
Kažu da je smrt dio života, teškog. A opet stojim zatečena viješću - umro je Šova! Moj vršnjak, moj prijatelj, moj partner. Bolest ga je u naponu snage oborila i nemilice udarala godinama. Toliko smo dugo vjerovali da će ponovo zaigrati svog «Đuku» na našim «Jesenima», u našoj ravnici, u našoj slobodnoj Hrvatskoj. A evo zatečeni stojimo nijemi i plačemo, a uspomene i sjećanja samo naviru... Ponosni smo što smo ga imali i hvala mu za sve.
   (Nada Subotić, glumica, u "Vjesniku",  2. siječnja 2001.)
 
Koliko god da je strašna , za sve nas koji smo ga voljeli i posjećivali, koji smo vidjeli tu ogromnu patnju, smrt je i olakšanje, jer ako Sokol nekog nije volio, to je bio Fabijan Šovagović. Možda ga sada, na beskrajnim žitnim poljima, konačno zavoli...
   (Branko Schmidt, filmski redatelj, u "Vjesniku", 3. siječnja 2001.)

PRIČE

Tomislav Šovagović
JADIKOVKA O PROLJEĆU I DASKAMA
    "Je'l stiglo proljeće?" - upitao me Starac bespomoćno sjedeći u bolesničkoj postelji, u sobi iz koje se mogu vidjeti zeleniji dijelovi Zagreba. Osjećao je proljeće u zraku, osjećao je ljepotu života. Trudi se ustati, ali ne ide. Priroda je nemilosrdna, privezala je u tužne interijere čovjeka punog volje za raditi, čovjeka koji je svaku minutu nešto čitao, pisao, govorio, zidao, sadio. Previše ga je pogodilo uništavanje rodne slavonske grude prije deset godina. Dirnuli su ravnicu, dirnuli su bit, dirnuli su srce. Organizam nije izdržao silnu frustraciju zbog primitivnog uma koji želi otimati tuđe, osvajati što nije njegovo. Zašto popustiti? Kako mogu ubijati zemlju? Ne, nije  mogao shvatiti.
  "O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao" , prisjeća se Starac mladosti, prisjeća se dana u selu, napornog čuvanja blaga. Zahvaljujući mogućnosti izbora došao je u Zagreb na studij. Vrlo brzo uslijedili su dani "lovora i darova", dani koji su došli isključivo zbog predanog rada u struci. Daske koje život znače. Kao dječak gledao je susjeda stolara kako vrhunski pretvara hrastove i ostala drveća u ormare, stolove, bačve. Metaforički gledano, upravo je to i on radio dok je tijelo bilo zdravo. Na najbolji mogući način ispunjavao je svaki komad prostora na nekoliko dasaka pretvarajući se na njima u razne ličnosti, razne karaktere, razne sudbine. Različit, a jedan.
  Daske. Iskoristio ih je mnogo bolje nego Nijemci koji su pri povlačenju 1945. posjekli cijelu slavonsku šumu kako bi napravili cestu od hrastova samo da bi tenkovi mogli proći. A nije prošao nitko. I to je Starca proganjalo cijelog života. Kako mogu tako bezobzirno ubiti šumu? Kako mogu tako loše iskoristiti daske? Drvo koje može život značiti kao zanat, hobi, kao inspiracija. Papir, kao još jedan plod obrađenog drveta, nije bivao neiskorišten kada je Starac na njega nanosio svoja razmišljanja, probleme, situacije, želje, predviđanja. Čuvam doma njegovu bilježnicu iz osnovne škole - ispunjena je u potpunosti, bez ijednog grafita ili šare. Samo bilješke sa sata. Na znanje današnjim đacima.
  Žao mi je što Starac nije imao više objavljenih knjiga. Što su knjiga eseja o "daskama", jedna autobiografska drama i nekoliko kratkih priča iz djetinjstva? Mislim, što je to prema svim onim stranicama koje je zbog bolesti prekrila prašina? Koje su napisane, koje postoje. O onima koje su mogle biti napisane, o umijeću koje je (djelomično, naravno) moglo biti preneseno na sljedeće generacije - bolje ne razmišljati.
  Prema savršenstvu tjerao ga je i njegov nikad zadovoljni kreativni duh. Čovjek se treba svaki dan potvrđivati, jer što vrijedi ako si priznat u nečemu, pa staneš. Nije Starac na svim poljima bio najbolji, da se razumijemo, ali je na svakom polju dao sve od sebe. Nikad gubitnik, makar žbuka otpada, makar dunje ne rastu, makar se auto gasi. On je unosio cijelog sebe kako bi nova žbuka bila bolja, kako bi dunje zamirisale cijelom kraju, kako bi auto krenuo po tom asfaltu umjesto kojega je nekad vidio hrastove daske. Prošlost mu nikada nije dala mira, kao duh Hamletovog oca vraćala se; kao njegov "memento mori". Sjeti se. "I znaj da sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju...". Volio je Ujevića, mislio je kako će sve zaboraviti -Shakespearea, Molierea, Mrožeka, Kozarca, ali Ujevića nikada.
  Društvo mrtvih pjesnika, sanjara, lutalica. Vječni pokret, vječni nemir. A nemirni duh luta. I ne voli kada ga se provocira, jer će razjaren uzvratiti kopitima. Spreman je biti dobar, ali miran - teško. Ne može sjediti, a to je sada, nažalost, jedino što može. "I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga." Joj, gdje su sada moja polja, gdje su konji i kola. Samo da mogu malo trave pokositi, da osjetim onaj miris u zraku, miris neobuzdanosti. Pa da sjednem predvečer pred kuću i gledam pobjedu.
  "Je'l stiglo proljeće?" - upitao me Starac, a u oku sam vidio suzu ("...mučno je, najmučnije, biti već star, a tako mlad"). Osim blistavih obećanja, sjetio sam se Goethea i Tenžere ("sve što imam čini mi se kao da je u daljini, a što izgubih pred očima mi je"). Kroz prozor sam vidio divljeg pastuha, odvajao se od livade bolno rzajući, svjestan kako odlazi nepovratno. U daljini se čula tamburica, pratila je njegov odlazak jednako tužno. Odnijela je proljeće, a s njim sve nemire i - hrastove.
  (Hvala Ti, Fabijane)

Đuro Šovagović
  PREDSTAVA EMIGRANTA IZ MIKOLINA  KRAJA
 
      Odoše se spremati.
      To je Boža Luketin rekao značajno kao da je jedini upućen u tajne što se pripremaju tamo iza onih malih vrata koja samo darovite vode na binu. U bircuzu ga pogledaše, i oni koji su htjeli zastati na onome što su malo prije okrenuli, vratiše se ponovo do šanka, a Đuretina im natoči još jedno piće. Taman je toliko vremena ostalo da u miru popiju, pa će onda poći u dvoranu da vide i to čudo. Danima se ni o čemu drugom ne priča, nego samo o toj predstavi. Francika miluje svoj "kubik" i grdi Đuretinu:
-            Pa to nije domaća šljivovica! Što si mi to podvalio?
 Namjerniku objašnjava:
       -     Rek'o sam im da nešto izvale, onako po seljački, da se svijet malo smije.
Tako govori Francika Mikolin, Fabijanov brat. Za večeras se obrijao tri milimetra ispod kože, vide se tragovi, pa mu se ionako suho lice još više skupilo. Samo oči - strah te hvata kako te mrko gleda - igraju, nešto od drugoga "kubika", ali ponešto i od uzbuđenja.
       -     Mogli su baš taralikati preko razglasa. Nekada, nemaš mira od njih, a večeras kao da su promukli.
Govori li on to zato što strahuje da narod ne zna za ovo što će se večeras zbiti, ili tek misli da bi bio red da se malo više razglasilo o toj predstavi po selu.
       -      Majstore, hoćete li jednu?
To on nudi čovjeka koji dotjeruje pozornicu i stavlja sve stvari na svoje mjesto. Majstor je već navraćao Đuretini, čiji se bircuz naslonio na ulaz u dvoranu. Obavio je posao - postavio sve stvari na svoje mjesto - pa je evo došao oprati ruke.
  -      Bili su predvečer kod mene... nudim ih pravom domaćom šljivkom, a oni se nešto 
          ošleću: pili bi i ne  bi... Znaju svoj posao.
       -      Rano su oni to zakazali. Ljudi tek što su nahranili marvu.
Svijet promiče pokraj bircuza. Svi žure. Kao na dobru vodu. Francika to ne vidi, jer je leđima okrenut vratima. Zatreperila i ulična rasvjeta. Stapa se dan u zimsku noć.
        -      Ma je l` istina da traje tri sata? - pita netko pokraj šanka.
        -      Jezus Marija, treba tri sata labrtati! - iščuđuje se snaša koja se zavukla u kožuh .
        -      Ali treba i tri sata sjediti, poučno će netko tko se već sada plaši da mu neće biti 
                lako izići nakraj sa snom.
        -      Ah, svašta se priča po selu. Vidjet ćemo!
        -      Pa da idemo ljudi. Evo šest sati samo što nije...
Bircuz se isprazni. Đuretina, koji je večeras odjenuo ispeglanu bijelu bluzu, ostade sam, čak i bez partnera za sedmice. I Francika Mikolin je pošao. Sigurna koraka i uspravne glave. Kata Štefanova zasjela u prvi red, rukom može dodirnuti pozornicu. Smirena je. Obavila je posao: gužvara s orasima hladi se tamo u školi i čeka goste da se pogoste. Cijeli je dan na nogama zbog te gužvare. Svatko ima svoju obvezu. Angelica - kao da je maloprije izašla ispod haube – dočekuje goste, poslovna, požuruje sve one koji se nećkaju, svoje mjesto ustupa došljacima (uvijek netko dođe nenajavljen), a ona će s Johanom uzeti stolicu, makar iz bircuza, pa će se već negdje ugurati. Takva je sudbina svih organizatora tamo gdje dvorana ne može primiti sve one koji bi htjeli gledati predstavu.
Zaigralo srce Franciki Mikolinom, hoće pobjeći. Tko je više uzbuđen: on ili brat? Nije sigurno da mu i oči nisu vlažne, evo sada dok se Fabijan onako iznenada izvlači pred zastor i sjeda na rub pozornice. Narod je zatečen: je l' to počelo? Ljudi se brzo snađoše i zaigraše dlanovi. Fabijan je nemiran. I to je, eto, došlo. Ne može sakriti uzbuđenje.
Dragi moji Ladimirevčani...
Govori tako Fabijan ispred zastora, a rukom obigrava oko glave - eto ti ga i glumac ima muke, kao i svi govornici, kamo će s rukama. Zbori: evo ga prvi put u ovih dvadeset i pet godina otkako je otišao iz Mikolina kraja, tu pred njima kao profesionalac, s Mrožekovim "Emigrantima", pa dodaje da je i on nešto kao emigrant, jer je davno otišao iz ovih ladimirevačkih sokaka, potražio mjesto i posao dalje...
(Gdje li su oni dani kada je Bruno izvodio svakojake vragolije na bini, nema više ni smirenoga Ferike, ni Kokrlje Luke Blašćevog, a Pavle Anđelkov je sigurno već zaboravio svoga "Kulaka" i onu večer kad su mu se odlijepili veliki brkovi, a narod spopao neki ludi smijeh - ih, kakav ti je to kulak golobrad i bez brkova!). Francika Mikolin sve misli u sebi: "Fabijane, dobro govoriš, samo bi trebao govoriti malo oštrije!"  Tako misli on, brat o bratu. Ako će pravo: nije Fabijanu baš lako, a nije ni njemu - Franciki Mikolinom. "Eh, pitaju me: kakav Fabijan ima automobil? Nitko ne vjeruje kad im kažem: cipelcug!"
A onda razvukoše zastor. Ne može se reći ono uobičajeno: zastor se diže. Stepaka odvuče na jednu, a Majstor na drugu stranu. Tišina. Muhu da čuješ, samo što sada muha nema. Fabijan se izdužio na nekoj željeznoj stolici i počeo skidati cipele. Prsti ispali iz poderanih čarapa. Izuva se tako, a dvoranu obuzeo smijeh kad vidi kako prsti poispadaše...
        -      Doš'o ja - kaže Fabijan onako bez veze, emigrant, ekonomski...
        -      Ne kaže se doš'o... - ispravlja ga Vanja, emigrant drugi.
Prostruji dvoranom smijeh. I tako se ispremiješalo: smijeh blag, spontan, pa i onaj neukrotivi što iznenada izmakne i ne možeš ga zatomiti, uz taj smijeh udaraju i dlanovi, pa opet tajac. Ni peć više ne huči, izgleda da se Kaja unijela toliko u igru, pa zaboravila acovati. A onda mrak na pozornici. Prvi čin. Stepaka proviruje kroz zastor: "Nastavit ćemo za deset minuta." Malo tko ustaje. Sjede kao da strahuju da će im nešto promaknuti ako protegnu noge...   Igra se nastavlja. I na pozornici i u gledalištu. Smijeh razvlači ozbiljna lica. A kada na pozornici drama raste, oči se smrknu, dok ona dvojica na bini - daleko od svoga doma - predu priču, tešku, sumornu, današnju gastarbajtersku. (Fabijan je kasnije uz gužvaru i masnicu s orasima i slane perece, domaću šunku i kobasicu i uz kuhanu rakiju, pričao da je svoga ekonomskog emigranta gradio imajući stalno pred očima Slavkana Mikolina, prvog susjeda iz djetinjstva, vršnjaka koji još i danas, tamo preko granice, skuplja marke, više ne za kuću, jer je novu sagradio, nego za izobrazbu djece. I Špolju je imao pred očima. Ali, Špoljo se odnedavno odlijepio i eno ga u "Standardu").
...Boža Luketin se naslonio na štap, sluša i gleda da mu ništa ne promakne. Ženu je otperjašio kući. Francika je Perošev zadovoljan. O svemu će pričati Ruži, sestri Fabijanovoj. Francika Mikolin je sretan. Presretan. Zbog sebe i brata. Sad može u miru okrenuti još jedan "kubik". Franjo Tudikov je ozbiljan. Janoš sluša otvorenih usta, a Đuretina se razgalamio o davnim danima govedarskim i Đurinim lubenicama. Fabijan ga napola sluša. Sjedi tu s njim u bircuzu, ali u mislima prebire o svemu onome što se večeras zbilo. Drži u rukama poklone. Odzvanja, sigurno, u ušima pljesak što se na kraju odvalio od srca ovih ljudi odakle je iznikao. Da li se večeras bar malo odužio za sve ono što je odavde odnio, naravno u duši i srcu, a ne u kovčezima?
Noć je poklopila Ladimirevce. Zimska noć. Duga. (Nije to ona noć što je za nedjelju nudi Passolini svojim filmom "Cvijet 1001 noći ". Da se mladež ne bi previše uzbuđivala, kraj reklamnog plakata je napomena: Film zabranjen djeci). Ljudi pošli svojim domovima. Večeras neće mnogo zboriti o onome što su gledali, nije vrijeme za duge divane. Možda sutra, prekosutra... do drugog sličnog događaja, svatko će raspredati - iz dana u dan - o onome što je večeras zapazio. Na kraju će od svega stvoriti svoju sliku - kakvog li zadovoljstva!- možda pomalo i daleku od ove što su je večeras nudili Fabijan Šovagović i Vanja Drach.
(Četrnaesti veljače 1976. godine.)  

  POČETNA