Saša Anočić (19. svibnja 1968.-4. svibnja 2021.)

„E, moj Saša“, sad čuvena pjesmica s tvojim imenom djeluje još tužnije. Jamačno glumci odglume da više nisu živi, zar ne? Ili si u šali otišao 4. svibnja, kako bi se gore s tetom Martom šalio da si „posudio“ isti datum kao i Tito, kojega ona nije htjela za muža jer je iz drugoga sela. Ah, moj Anočiću, kako zaboraviti naša susjedna ladimirevačka dvorišta, dolaske kod naših baka (dobro, Marta je Tebi bakina sestra), krađe trešanja s Valentinom u našem bostanu, prženje slanine uz logorsku vatru, upijanje svađa između Šamuke i Fabijana, tamo gdje je upaljena klica budućega glumca, redatelja, gulanfera, rekao bi ti Francika. Znaš, tvoj naraštaj, stariji osam godina, sve je morao prije, i pobjeći od kuće, otići u rat, vjenčati se, odrasti, ali – nije morao umrijeti. Ne kada se preživjelo granate. I kako da sačuvam sjećanja nego riječju, iako Šovagovići pobolijevaju od moždanih bolesti, ali, Prijatelju, Anočići žive dugo. I tvoj stari Ivica još čeka sa štapovima za ribičiju na Karašici. Kako povjerovati da neće proći onih deset godina nakon kojih bi se za stalno vratio u Slavoniju, kako se uvjeriti da su vijesti stvarne, rastanci neminovni? Zar su s obljetnicama i velepošašću korone morali utihnuti glasovi pozornice? Spremao si „Iz života kukaca“ braće Čapek, sanjao premijeru s mlađom splitskom gardom, kad je čovjek kazalište pa potegne od Marjana do Medvednice, sam s rockerskim mislima, najezdama s Indijanskoga brda, kad se smiješa koktel Kerouacova virusa i Morrisonova cjepiva „na cesti“ pa više nemaš koga potražiti u predgrađu. Znam da bi zamjerio patetiku, nije zbog neba koje plače, već onoga glagola koji nikada nećemo doznati, kako se na ladimirevačkom izrazi posebna vrsta padaline, ni preslaba, ni prejaka, dovoljna za smočiti se. Nije ni pljuštanje ni štrapanje ni rominjanje, nešto između. Kao život. Možda. A pada nemilo, na kraju prvoga dana planete bez tebe, nakon tebe.

O biografiji će pisati učeniji. Nisi doživio Živkov četrdeseti rođendan 13. svibnja, ni svoj 53. krug šest dana kasnije. Nešto između? Teta Marta živjela je 103 godine, skoro duplo više. Noćas se jamačno smijete uz šljivovicu i Toma Waitsa, tumačiš joj mizanscen dok ti kruh maže s mašću i posipa crvenom paprikom „Ladimirevčankom“, analizirajući pustare, Mrtvaču i živote. Neka kritičari sada pišu hvalospjeve, obrazovaniji nekrologe, neka te vole i oni koji su te osporavali od kasne diplome i ranih „Trešnjinih“ dana. Ovdje je samo keder zaustavljenoga daha, misao o sinu, četverostrukom ocu, djedu, bratu, rođaku, prijatelju. Zašutio je i Matijin klavir, svjestan da se nije oporavio od Čedine smrti, a, evo, othodio nam i Saša. Neostvarena kava s tonom soca i litrama gaziranoga soka, more opušaka u oceanu zemlje, pod najstarijim ambarom Slavonije, u dvorištu koje si volio i naslutio karakterne role dvojice braće, zemljoradnika i glumente. Madež nad lijevim obrazom, brada koja pokriva iskustvo i tiha režija iz prikrajka. Tamo u vječnosti stopit će se „Vlak u snijegu“ i „Kauboji“, jer ništa ne može biti isto kada učitelj završi u bolnici, na groblju, među zvijezdama. Znam da možeš sve odglumiti, ali tko će dati znak da je predstavi kraj? A nismo upriličili ni posjet nepostojećem zoološkom vrtu u Ladimirevcima. „E, moj Saša...“, zatresao si cijelu zemlju svojim odlaskom. Tako ona diše kad putuju velikani. Pozdravi Šamuku i Fabijana.