FABIJAN I HANIBAL

FABIJAN I HANIBAL

 

Životinji je mjesto na zraku, vani.

 

Imala sam mačka koji se zvao Hanibal. Živio je s nama u Mesničkoj 14. Bio je potpuno crn, mršav, bistar i čist. Hanibal je bio posebno čist. Dobro odgojen i relativno pristojan.  Uopće nije bio umiljat. On je bio mačak sa identitetom, on je imao osobnost, on se nije dao potkupljivati, on je bio životinja sa stavom. 

Obožavala sam ga.

Dobio je gliste. 

Liječili smo ga svi u kući. I mama i baka i Filip i ja. Disciplinirano smo čistili Hanibalovu kutiju za kakanje, davali mu lijekove, bodrili ga u njegovom tužnom stanju, nestrpljivo iščekivali kraj te neugodne, izdajničke bolesti. 

Fabijan nije volio Hanibala.

Nije volio njegove mazne i ljupke pokrete, nije volio njegove divlje napadaje, nije volio njegovo mjaukanje prije ručka, nije volio kada je preo uživajući u mom krilu, nije volio kada bi mu se motao oko nogu, a nikako nije volio kada bi ga crni mačak natjerao da ga pomiluje i nesvjesnom kretnjom uzme u naručaj. Tada bi sam sebi bio nekako glup i istog bi ga časa bacio na pod, gledajući kako se dočekuje na četiri noge.  Jednostavno, nije imao smisla za Hanibala. Uvijek bi nam iznova objašnjavao kako je životinji mjesto u vrtu, na dvorištu, u šumi, na njivi, u divljini, na zraku, vani. 

Ja nisam imala ni vrt, ni njivu, ni dvorište, ni šumu, ni ništa, ja sam htjela mačka u svom krevetu.

To je tek Fabijana užasavalo. Nije prošao dan, a da nije primijetio kako kuća smrdi od kada je taj mačak u stanu. I kako će ga on izbaciti na ulicu. I kako će ga se on riješiti. I kako je to što radimo s tom mačketinom neprirodno i nepodnošljivo. I kako životinja treba slobodu i krovove da po njima jurca i lovi miševe.

Moj Hani da lovi miševe? Da se moj Hani popne na krov? Da   još i padne s takve visine?! 

Jednoga jutra probudilo me proljetno sunce koje je probijalo kroz zavjese na prozoru. U sobi sam bila sama. Crni mačak nije mi spavao kraj nogu. Pomislila sam kako je neobično počeo dan. Pozvala sam Hanibala. Nije se odazvao. Izjurila sam iz kreveta i pregledala cijelu sobu, sve sobe, kuhinju, kupaonicu, hodnik… mačka nije bilo nigdje. Nestao je.

Filip i ja smo bili neutješni. Pretraživali smo danima cijelu kuću, tavan, podrum, cijeli Gornji grad, Popov toranj, Tuškanac, Dubravkin put, svaki grm, svaki haustor u našoj ulici, svako stubište, zvonili na vrata nepoznatim susjedima i raspitivali se o divljem, crnom mačku koji se odazivao na ime Hanibal. Kao da je u zemlju propao. Na kraju smo debelom kredom napisali oglas na fasadi naše kuće u kojem molimo svakog koji nešto zna o našem ljubimcu neka javi na taj i taj broj telefona. Ništa. Nitko ništa.

Prošla su četiri tjedna. 

Fabijan je radio film u Makedoniji. Kada je prije mjesec dana kretao na snimanje ponio je ogroman kovčeg jer je dugo trebao izbivati iz kuće. Nekako je malo pretjerao s prtljagom, on koji je uvijek nosio samo najnužnije. Taj se put neobično pomno pakirao i dugo razmišljao o veličini kofera kojeg će ponijeti. Bilo mi je to čudno, međutim, u svojoj sam dječjoj glavi zamišljala Makedoniju kao daleku i neobičnu zemlju u koju treba nositi sa sobom sve. 

Nije znao da je mačak nestao. Vratio se doma i prihvatio taj nestanak potpuno ravnodušno. Ni traga suosjećanju s našom tugom, niti kakvih pitanja, niti većeg zanimanja oko tog nemilog događaja. Ni riječi.

Ručali smo. Podigla sam pogled sa stola i kroz veliki prozor na verandi, na susjednom krovu sam ugledala Hanibala. Stajao je mirno, uspravan i krasan i zurio u moga oca svojim bistrim, pametnim očima. Konačno je i Šovo podigao pogled. I zaprepašten stao. I ja sam prestala jesti. I gledala njih dvoje kako se ubijaju pogledima. I shvatila sam sve. 

Moj je otac spakirao Hanibala u kovčeg i pustio ga na aerodromu. Životinja je čekala njegov povratak s dalekog puta i vratila se s njim kući.

Na krov.

ANJINE PRIČE