Bijeg u pirovu pobjedu Glumica na kvadrat Prvi bič olimpijskoga sela Kada su statisti glave obitelji Nitko nije Otok u 3.30 Malen ispod političkih zvijezda Braća po kolodvorima Zavoj budućnosti Uvod u limunske osnove uspjeha Blizina je daljina Kod dva diktatora Jadikovka o proljeću i daskama Predstava emigranta iz Mikolina kraja

Ladimirevačke priče

 

Bijeg u pirovu pobjedu

 

Ladimirevačko kino nalazilo se na mjestu današnje birtije Sedma noć, i tko se s nostalgijom ne bi sjećao doba kada je kulturno uzdizanje i sela i grada bilo na visini zadatka, zahvaljujući vrijednim zaljubljenicima u sedmu umjetnost, među kojima je bio i otac Josip. On je još kao mladić sam sklopio vlastiti projektor, nakon što je dugo pokušavao proniknuti u tajnu slike na platnu, najprije u Vatrogasnom domu, razmišljajući, kao i stariji od njega, da iza zašivenih plahti sigurno postoje živi ljudi koji te filmske radnje izvode prema potrebi. Pričao mi je stari da su s večeri stizali kino-operateri iz Bizovca noseći pokretnu aparaturu za napajanje projektora, budući da selo nije bilo elektrificirano u to vrijeme.

 

Kino je otvoreno 1970. godine, a jedan od prvih prikazanih filmova bio je H8 Nikole Tanhofera u kojem Fabijan igra zapaženu sporednu ulogu. Dvije godine poslije, na istoj pozornici izvedena je i kazališna predstava Đuka Begović ansambla Hrvatskoga narodnog kazališta iz Osijeka, također s očevim strikanom na čelu. Tako se slika glumca spojila s glavom i bradom u njegovom rodnom selu. Predstave su izazivale golemi interes, a nakon spuštanja zavjesa fenjerima se tražio put do kuće i tople perine. Plakati za film bili su zalijepljeni u posebnom oglasnom prostoru kod kapelice u centru, na desetak metara od samog ulaza u kino. Ti posteri bili su tražena roba i nakon emitiranja filma, budući da su ih djeca rado lijepila po svojim đačkim sobama.

 

Dugo smo čekali i dočekali američki film Bijeg u pobjedu. Bila je to rijetka prigoda vidjeti nogometnog kralja Pelea na djelu, pa makar u momčadi savezničkih zarobljenika, u utakmici protiv nacističke selekcije. Znali smo iz priča starijih zaljubljenika u nogomet kako je Edison Arantes do Nascimento vladao „bubamarom“, iako je bilo i onih koji su tvrdili da su Franjo Vladić, Dragan Džajić i Jurica Jerković mnogo bolji igrači od slavnog Brazilca. Nismo se dali prevariti, navukli smo očeve da nas povedu u kino pogledati nogometno-povijesnu dramu.

 

Filmovi su se o to doba pohranjivali na tri do četiri filmske vrpce koje su se mijenjale s ravnomjernim pauzama za gledatelje. Stanke su prilično kidale živce, jer taman kad se čovjek navikne na mrak i priču iz Drugoga svjetskog rata, palila bi se svjetla i slijedila je ta očekivana zamjena vrpci, upravo u trenucima kada je Silvester Stallone otkriven kao solidni vratar.

 

Naši očevi stanke su koristili i okrjepom grla u gostionici, gotovo spojenoj s kinom, gdje su s nogu znali suknuti veliko pivo. Ali trajala je runda dovoljno dugo da zakasnimo na nastavak. Propustili smo mnogo toga, što Peleove golove, što proigravanja argentinskoga veznog mahera Osvalda Ardilesa koji tada nije ni slutio da će jednom sjediti na klupi nogometnog kluba iz Zagreba.

 

Utakmica je bila neizvjesna, ali i nevažna, jer na kraju Pele, Sly i prijatelji uspijevaju pobjeći sa stadiona u slobodu uz pomoć navijača. Jednako glasno izgledali su i naši izlasci iz kina, uz razne komentare i podbadanja. Stariji su svoj „bijeg“ nastavljali u birtiji gdje je bio obvezni after cinema party na šokački način. Dječaci su, pak, uzvikivali; „e, jesi vidio ono kad je Pele...“, iako mnoštvo nas pola filma zbog objektivnih okolnosti nije ni vidjelo.

 

Prošlo je gotovo četvrt stoljeća, tehnologija je otišla naprijed, ali nema više kina. Njegove numerirane sjedalice odavno krase svečanu ložu nogometnog kluba Slavonac i to je, bez podcjenjivanja nogometa, najveća ironija čitave priče.

 

Ponekad u noći prošetam od mjesta nekadašnjeg kina do stadiona, sjednem na neku od tih stolica, zagledan u nebo, dok na zemlji zjapi nogometno igralište, bez filmskih i sportskih zvijezda, komentatora, odjeće za bijeg, trčanja... Samo noć i neobičan osjećaj da kino nije bilo dovoljno dobro za selo, ali stolice tog kina jesu dobre i udobne za viđenije seoske očeve na nogometu. Sjedim tako dok se slike s platna vrte u glavi. I bježe. Negdje u pobjedu. Tamo gdje još ima sluha za umjetnost.

 

Glumica na kvadrat

 

Baba Eva Perakova bila je više od dva desetljeća udovica kada sam počeo pamtiti tu stasitu i koščatu ženu kako dolazi kod imenjakinje u ulici Đuke Maričića. Nije ih vezivala samo činjenica da je baba Perakova Šamukina sestra, već su dvije Eve prijateljevale odvajkada. Nosila je debele naočale nalik Ceci Gremlinki i znala milijun pripovijesti koje bi  uvečer pričala ukućanima ili prolaznicima.

 

Radila je sve poslove, od obaveznih domaćinskih, kuhanja, pranja i peglanja, pa do najozbiljnijih muških, građevinskih i svinjokoljskih. Nakon suprugove pogibije morala se naučiti nositi sa svim teškim zadaćama. S troje djece koja trčkaraju po dvorištu, ostala je čvrsto na nogama i napravila od njih ljude, molivši se da im bude lakše nego njoj kada jednom krenu u samostalni život. Kako bi prehranila svoje najdraže, spremala je i čistila prostorije stare škole. Kapnuo je koji dinar, dovoljno za osnovne potrepštine. Šira obitelj preuzimala je također svoj dio brige za udovičinu djecu.

 

Unatoč svim problemima, bila je prava veseljakinja, spremna na šalu i podbadanje, glumački darovita, što ju je na kirvajskim zabavama pretvaralo u glavnu zvijezdu, bilo da je riječ o prikazu staroverskih običaja ili amaterskoj predstavi po knjiškom predlošku. Isticala se u bujnoj narodnoj nošnji ponosnom neposrednošću. Podjednako uspješno razgovarala je s djecom i odraslima.

 

Imala je pogled koji je nosio daljine, pripadao svim onim danima koje nije uspjela proživjeti sa svojim Josipom. Zamišljeno je znala, usred kave i kolača, ostati šutjeti nekoliko trenutaka, ali ubrzo bi se vraćao na lice osmijeh koji je imao neopisivu šarmantnost i neozbiljnost, osmijeh svojstven samo rijetkim ženama.

 

U njezinom dnevnom boravku, uz poneki Dinamov suvenir na policama, pričali smo o bliskim temama. Maštao sam kako ću jednom, kada budem velik i jak, dolaziti kod rođakinje i zapisivati sva njezina zapažanja o selu, ljudima, nogometu, zanimanjima, i promašajima.

 

Sjećala se gotovo svega, još od Austro-Ugarske; nije bilo rupe u njezinim divanima, ili je barem jako dobro glumila kako ta rupa ne postoji. Bila je sretna što su joj djeca odrasla u normalne, situirane ljude, baš onakve kakve je i njezin Josip priželjkivao.

 

Ostala je takva, neposredna i šaljiva, do posljednjeg daha.

 

Sunčane svibanjske subote, prve godine ovog tisućljeća, ugostila je čitavu glumačku koloniju u svom domu, na komemoraciji za brata Fabijana, u njegovom rodnom selu. Došli su joj u goste Pero Kvrgić,  Nada Subotić i mnogi drugi Šovini suputnici.

 

Gledao sam sijedu kosu Eve Perakove ispod marame, dobacivao kako je taj posjet priznanje i njoj kao glumici. Blago se nasmijala, promrmljala nešto u stilu „de Tomo ne drobi“, ne sluteći kako se opraštamo zauvijek.

 

Samo dva dana kasnije, tijekom rada u polju, srušila se iznenada i ubrzo sklopila svoje napaćene radničke i majčinske oči.

 

Otputovala je svom Josipu bez mnogo patnje i muke. Da priseban čovjek može birati, vjerujem kako bi svatko izabrao upravo takvu smrt, usred napornoga kopanja, u jeku prvih vrućina, nakon okrjepe osvježavajućim pićem.

 

Sjedeći na trijemu njezine kuće, one prve noći koju je prespavala na   nebu, gledajući zvijezde iznad vječne bare nasukane tik uz imanje Perakovih, shvatio sam kako ljudi ne umiru zapravo.

Oni samo odglume da su otišli, premoreni silnim očekivanjima i svjetlima životne pozornice.

 

Prvi bič olimpijskoga sela

 

Odredište se doimalo zastarjelim, prepuno ruševnih kuća i stanovnika treće životne dobi koji su „za lada“ sjedili na svojim klupicama. Parkirali smo automobil na nekoj ledini i priključili se koloni koja je pješačila prema stadionu. Velik je dan. Olimpijski. Kotlovina je polako dopirala do nosnica, konjske zaprege prolazile pored nas, snaše i momci u narodnim nošnjama zadirkivali jedni druge, otvarale se prve boce piva.

 

Ušli smo na stadion, ponosni na taj olimpijski duh. Maštao sam i nadao se vidjeti velike šampione u sportskom mravinjaku. Valjda to i jest smisao Igara, pokušati upiti dah što više sportova, koji se održavaju paralelno. Sve je nalikovalo izložbi praćenoj olimpijskom bakljom koja je gorjela nad malim slavonskim mjestom. Koje je tako sasvim ravnopravno ulazilo u krug Moskve, Los Angelesa, Seoula i ostalih velikih domaćina Ljetnih olimpijskih igara.

 

Tamo su vladali sponzori, a ovdje nagon da se očuva tradicija, bogatstvo koje su nam ostavili naši stari.

 

Tako je na ovom mjestu od 1972. kada je Marko Gorjanac upalio prvi plamen. Plamen za pet krugova ravnice, žedne i željne slavljenja života kakav on zaista jest. Nimalo virtualan, predivan, širok, nesavršen, vječan. Prepun izazova. Samo jedan olimpijski dan dovoljan je za put do uspjeha. Ali, opet, on ne dolazi slučajno. Potrebno je mnogo vježbe da bi se ovdje stavila medalja oko vrata. I ljubavi.

 

Najviše me svojim šarmom privlačila „kotačara“. Naviknuo sam na travnatom terenu gledati nogomet, a tog jutra između dva gola natjeravala se skupina igrača s palicama u trčanju za neobičnim predmetom, nalik hokejskom paku.

 

Pristizalo je sve više posjetitelja. Atlete bosih noga pripremali su se uz igralište, tamburaši udarali po žicama, baje za šankom tukle po rakiji, a oni odvažni već unijeli kilogram prasetine u sebe.

 

Trajale su kvalifikacije u potezanju konopca, atraktivnoj borbi, gdje osim čiste snage igra i usklađenost čitave momčadi. Stokilaši su hrabro vukli na svoju stranu, dok su stari bagremi, nadvijeni nad igralištem, laganim povjetarcem olakšavali sparan dan. Strikani su se najviše zadržali kod gađanja potkovama, pomalo kaubojske igre, gdje je trebalo iskazati zavidnu preciznost.

 

Jeo sam golemu lizalicu od meda, kad je na scenu stupio glumac Fabijan u kraljici svih sportova, što je na ovim Igrama sinonim za - pucanje bičem.  Kao što je lizalica pucketala pod zubima, tako je i Šovo, odjeven u slavonsku narodnu nošnju, pucketao prema onim bagremima. Čak ni lokalne legende nisu mogle parirati neukroćenom zamahivanju, čiji je zvuk odjekivao do granice s Mađarskom. Kao da je bičem pokušavao od sebe odagnati demone koji misle da se novcem kupuje sve, ljude koji žive tuđe živote umjesto da se posvete svojemu, sve koji na bilo koji način pokušavaju prodati ili ukrasti ono najvrjednije.

 

Odzvanjaju udarci, šibaju silinom i pojačavaju olimpijski plamen.

 

Negdje vlada slogan „brže, više, jače“, a u olimpijskom selu Brođancima priznaje se samo jedna jedina riječ, i ona će biti dovoljna za zlatnu medalju. Srce.

 

Kada su statisti glave obitelji

 

(tumač znakova drame „Sokol ga nije volio“)

 

Tvrdokorni slavonski seljak pokušavao je u vihoru Drugoga svjetskog rata zaštititi obitelj, ali nije uspio. Stvarnost proživljena očima jednog dječaka ostala je vječno utkana u budućem glumcu, koji je dramsku kroniku u dva dijela s pjevanjem i pucanjem dugo nosio u sebi.

 

Nakon smrti roditelja u predvečerju ratnih Ladimirevaca, djeda Šamuku, njegovog brata Fabijana  i dvije sestre pod svoje okrilje primio je stric Šima i othranio do punoljetnosti.

 

Prastričeva obitelj nikada se nije oporavila od pogibije najstarijeg sina u ratu, što je ostao neizbrisiv pečat razgranatoga stabla. Šamuka je također bio regrutiran, u domobrane kao petnaestogodišnji dječak. Nakon rata jedva je sačuvao glavu na ramenu, prošavši križni put od slovenskoga Dravograda do podravskoga Virja.

 

Nije pričao o ratnim virovima, djedova fotografija u uniformi, s cipelama barem tri broja većima od idealnih, bješe jedinom uspomenom. Šalio se Fabijan kako ga vlastiti brat na toj slici strahovito podsjeća na Charlieja Chaplina.

 

I bez filmskih brkova nenadmašnog komičara sličnost je nevjerojatna.

 

Cipele sa žnjirancima djed, doduše, nije stigao pojesti, jer ih je u četveroredu uzeo kolega iz skupine. Kraste na nogama i otežano hodanje vraćalo mu se čitavoga života. Katkad je pretjerivao duboko uzdišući i govoreći „joooj“ i kada ga ništa ne boli. Smijao se samozadovoljno uspjelim gegovima, dok ga je baba Eva prekoravala kako je pogan i neubavan.

 

„Glumac možeš biti samo do vojske, a kasnije se moraš opredijeliti za obradu zemlje“, kazivao je, prisjećajući se amaterskih pokušaja na vatrogasnim zabavama u skečevima Branla Ćopića.

 

Obojica braće tako su sanjala ono što nemaju, Šamuka najveću umjetničku karijeru na ovim prostorima, a Fabijan suživot sa zemljom i zanatima urezanima u žilama djetinjstva.

 

Njihovi susreti za obiteljskim ili birtijaškim stolom zato su valjda odvajkada nalikovali predstavama u kojima se u nepravilnim razmacima izmjenjuju svađa i smijeh.

 

Snimajući filmsku verziju vlastite drame Glumac je podijelio uloge statista čitavom rodnom selu. Selci Bizovački izabrani su autentičnim mjestom radnje jer ni u osamdesetim godinama prošlog stoljeća nisu imali struju, vodu i asfalt. Dio kadrova ovjekovječen je i na starom ladimirevačkom groblju gdje počiva većina opisanih likova.

 

Ironično, djed se pojavljuje u nekoliko scena, najprije kao obilježeni seoski Židov, a potom kao čovjek koji tuče ljude iz blajburške kolone. Zbunjivala je različitost uloga istih naturščika, u suprotnosti s proživljenom stvarnošću.

 

Nakon što su isplaćeni solidni honorari statistima, došao je djed Šamuka nakresan doma, sjeo na rastureni trosjed ispred letnje kuine, i onako nakrivljenog šešira uz dugačkak pogled dobacio:

 

„Tomić, vidiš kako je Sokol pomogao dedi da postane glumac k'o bajo!“

 

Nasmijao se gromko, i obojica smo tog trenutka znala: Božja je to volja, Božja.

 

Nitko nije Otok u 3.30

 

(priča na temu „Možda je iz ove priče nastao sokol“ Fabijana Šovagovića)

 

Nije bilo ni tri sata izjutra, pospano se vrzmao pod perinom, a onda ipak odlučio ustati. Ionako bi ga stric probudio. Valjalo je uskoro krenuti u kosidbu najljepše livade ovog kraja, tamo na Otoku. Pogledao je brata Fabijana kako spava snom pravednika na susjednom krevetu.

 

„Blago ovom umetniku, on ide tek u pet na vlak za Osek, sve bi dao da mogu još koji sat odremati“, govorio je Francika u sebi, šuljajući se na prstima. Koliko god se katkad osorno odnosio prema njemu, obožavao je svoga brata. A koga ima nego njega i sestre. Jer „mati i apa“ umrli su mladi, otac od čira na želucu, a majka od bolesti „guše“. Stric ih je prihvatio kao svoje, moraju biti zahvalni. Faba je mlađi pa se školuje, a Francika mora raditi za njega i seke Evu i Ružu. Dobro, one pomažu strini u kućanskim poslovima, ali će sutra naći neke švalere i otići iz kijera Šiminih.

 

Umio se na dvorištu, vidio kako gori svjetlo u kuhinji. Baka je zamatala sendvič s masti u „Hrvatski list“, kako za Franciku i ostale kosioce, tako i za malog Fabijana.

 

„De, baba, što si uranila, procuret će nam ta mast po kolenima“, rekao je Francika za „dobrojutro“, ali baka nije marila, nastavljajući pripremati užinu. Bilo je to sve što je mogla dati.

 

„I kantu mleka mora Fabijan jutros poneti, za profesora matematike“, sjetila se.

 

„Stavi malo paprike malom, baba, da miriše lebac celom ,Guci'“, podbadao je stariji unuk sve dok nije osjetio čvrstu ruku na ramenu.

 

„Momčino, nekako si mi rano počeo sa šalama, čeka nas danas dosta posla, štedi dah za kosu i travu na Otoku“, neraspoloženo je zborio Šima.  

 

„A ti, mamo, stavi kavu, sad će se i ostale bećarine dignuti na noge lagane“, zatražio je prije redovnoga jutarnjeg provjeravanja stanja u štali. Franciku nije mogao slomiti stričev autoritet, opirao mu se. Rat je bio u punom jeku, svakog jutra mogli bi ga pozvati u vojsku, iako još nema ni petnaest godina. Lutrija je pogoditi kojoj se vojsci priključiti, ali o takvim stvarima nitko te ni ne pita, ako Šima bude mogao – odlučit će. Gledao je baku kako zagrijava vodu, znao je kako joj nije lako, mora sa strinom biti majka svima njima.

 

„Faboš će popodne terati Šaru i Milku na ispašu, i one dve junice, a ti lepo kosi celog dana, kad završiš baka će ti spremiti kobasice i kupus salatu za večeru“, brižno je napomenula starica.

 

„Uh, baba, do večeri 'ko živ 'ko mrtav, ali lepo od tebe, ne znam 'oće li Šima dati da 'cariniš' par kobasica“, zafrkavao se i dalje.

 

„Stvarno si pogan, Francika, od koga si to nasledio, nemam pojma“, usula je pet žličica kave i promiješala.

 

„Možda od mađarskih konjokradica, baba! Ajd' ulij mi punu šajlicu kave, trebat će mi!“, dodao je uzimajući maleni svežanj na rame.

 

Selo je drijemalo, magla lijepila za koljena.  

 

„Bože moj, pa nije još ni pola četiri, što se čudim, bolje da produžim korak“, mozgao je Francika.

 

Gruvali su topovi prema Valpovu, ali priroda nije mogla čekati da rat završi. Ona nije razmišljala je li na vlasti kralj, kvislinzi ili komunisti. Valjalo je najprije pokositi Otok, a tek onda razmišljati. Bakina kava polako je počela djelovati. Obradovao se napornom radnom danu, ali još više kobasicama za večeru. Bit će porcija i za brata.

 

„Ma neka se samo školuje, da postane ne'ko i nešto u životu“, pomislio je, a onda, sekundu kasnije, sasvim nestao u magli.

 

Malen ispod političkih zvijezda

 

„Zemlju vam ne dam“, rečenica koju dramski izgovara Šima ključ je vječne političke priče bezobzirnih vlasti koje, svaka u svoje vrijeme, pokušava uzeti ono što nije njezino „u ime naroda“.

 

Nisam mogao shvatiti zašto djed Šamuka stalno galami, zašto su stričevi ljuti na čitav svijet i zašto većina slavonskih ljudi pati.

 

„Nema tu pravde“, vapili su preci u povečerjima, osuđujući one koji su trebali pomoći malom čovjeku. Nisu uspijevali u tome, često nisu ni htjeli pomoći. Podjednaka nevolja vladala je za socijalizma, kao i za kapitalizma.

 

Gesta bespomoćnoga seljaka bila je krik usred „idealnoga“ društvenog uređenja, simbol bunta, prkos čovjeka koji ne želi predati i prodati vlastitu zemlju. Ostajao je jadan i izigran toliko puta, ali uvijek je smogao snage podignuti glavu.

 

Starješina kuće raspoređivao je zadatke, trudeći se pohvatati svaki vjetar koji puše oko njega, malen i preveslan ispod političkih zvijezda.

 

Na kraju „Sokola“ danguba Tucić, predstavnik nove vlasti, provocira Šimu, postaje okidač tragedije i smrti čelnoga čovjeka poštene kuće. Takav lik zasigurno nije osjetio ni najmanju grižnju savjesti kada je vodeći Begović poginuo pod konjskim kopitima, već je nastavio dalje unesrećivati komasacijama. Živjelo je u povijesti hiljade Tucića, dizali su ruke, odlučivali, govorili „tako je narod izabrao“, agitirajući „protiv“, nikada „za“. Lako ih je bilo prepoznati, ali teško ignorirati, jer su, poput krpelja, dosadni, naporni i opasni.

 

Borio se slavonski čovjek desetljećima, borio da bi ga krali i obezvrjeđivali oni koji su „pijani spavali u valovu“ dok se kosilo, želo, oralo, vršilo...Oni koji nisu poštivali obiteljsko okupljanje, život koji je sam po sebi dovoljno složen da bi ga politički komesari otežavali.

 

Preko leđa lokalnih seljaka najlakše se prelamala globalna nepravda, osjetili su to dobro djed Šamuka i baba Eva, odupirući se svim utjecajima. Upirali su od jutra do mraka, ne sluteći da najveću financijsku korist od toga imaju maršali, foteljaši, stranački dužnosnici, lokalni moćnici, jednom riječju – „muktaši“.

 

Svejedno, jedina prava slavonska politika bio je i ostao rad.

 

„Sve drugo možeš objesiti mačku o rep“, rekao bi djed Šamuka, gledajući kako se kokoši penju na stablo, dok mu omiljena cigareta „Ibar“ dogorijeva između smežuranih izmučenih prstiju, a dim odlazi visoko u nebo, tamo gdje nitko nema problema sa snovima. Pa ni Tucići.

 

Braća po kolodvorima

 

Mali Zagreb, kako je strikan Fabijan tepao Osijeku, rano se budio, već s dolascima prvih vlakova, poput očevog „Guce“ ili većih, međunarodnih, čiji su kotači klopotali tračnicama od Budimpešte pa podravskom rutom do Esseka.

 

Osijek je bio mjesto gdje gospoda uzimaju danak seljacima, gdje je za svaku sitnicu potreban papir i gdje kolodvori smrde umjesto da mirišu od silnih financijskih sredstava koja se slijevaju u džepove njihovih čelnika.

 

Osijek je simbolizirao raskrižje putova moje obitelji i grad gdje furmani plaćaju sitnim zemljoposjednicima urod ljetine. U grad na Dravi vozilo se pradjeda s puknutim čirom nakon vatrogasne zabave, pet sati drndavim kolima u donjogradsku bolnicu, iz koje se nikada nije vratio.

 

Otac i baba Eva odlazili su u posjet djedu Šamuki, koji se u različitim ulogama zatekao usred slavonskoga središta, ponekad kao uniformirani rezervist u garnizonu, ponekad kao mašinar na starim vršilicama za žito.

 

Osim tuge iščekivanja, dao je Osijek golem obol u školovanju mnogih onih predodređenih otisnuti se u, sanjali su, bolji, obećaniji život, ne sluteći kako se neće uspjeti oteti zagrljaju blata pod noktima, rzanju kobila i ušorenim temeljima dobrosusjedskih odnosa.

 

Nudio je prigodu promijeniti ambijent, pojesti gulaš u opskurnim gostionicama, prošetati uz veliku rijeku, buljiti u Baranju, osjetiti austrougarski štih nakićenih građevina u centru, čuditi se dubini popularne Štrosike, otkrivati čari okretišta tramvaja na Višnjevcu, smještenog gotovo u dvorištu seoskih kuća.

 

„Ovima pored pruge najbolje bi bilo kartu platiti paprikom ili bundevama“, sprdali se stričevi.

 

Osijek mog djetinjstva bio je prepun sunca i umirujućih pokreta zaposlenih ljudi. Nepokoreni grad imao je u sebi čudnovatu mješavinu aristokracije i primitivizma, srameći se svoga seoskoga porijekla, diveći se trendovima, vraćajući se korijenima.

 

„Ne možeš umaći samome sebi, treba se zavoleti sa svim vrlinama i manama“, govorio je Šamuka, dok su me plašile nebeski visoka katedrala svetih apostola Petra i Pavla, neboder hotela s imenom Grada i pješački most učvršćen sajlama poput usidrenoga trajekta. Osječke slastičarnice s najukusnijim mađaricama u ovom dijelu Europe, prekrcane knjižare s brojnim šokačkim zapisima i buntovni studentski zanos Radićeve ulice. A tek vodena vrata Tvrđe i kvadratići njezinoga epicentra, sajam starina prve subote u mjesecu, neprocjenjiva vrijednost.

 

Živio sam Esseg u malim dozama, boraveći prekratko za razvijanje dubinske ljubavi. Ali želio sam voljeti, onako kako su to činili i prethodnici, hodajući prema kolodvorima naših mladosti.

 

Umjesto završne, zaokružene niti osječke ljepote, slijedilo je grubo prizemljenje.

 

Neljubazna prodavačica, turpijajući nokte, pružila bi kartu u jednom smjeru kroz onu mišju rupu na zaprljanom staklu. Zahvalio sam, gledajući raspored autobusa na plastičnoj tabli, nalik podlozi za značke, s koje je skliznula gomila slova, tako da putnik uopće nije mogao razabrati pojedine gradove.

 

Zavoj budućnosti

 

(nadahnuto divanom Fabe Šovagova, ovjekovječenim i na celuloidnoj vrpci)

 

Ima u selu oštar zavoj, baš u Ulici jorgovana, kod križa, izveden kao da je riječ o serpentini ispod Velebita. Posebno je opasan u ona klizna vremena, kada svaki automobil lako može ispasti iz putanje.

 

„Da mi je znati tko je projektirao ovu cestu?“, sigurno su mnogi pomislili, smanjujući brzinu, ulazeći u zavoj iza kojeg vreba neizvjesnost.

 

„Valjda neki priučeni građevinci“, začuje se glas suvozača, preplašenog vijuganjem ceste, gdje se dogodio niz nesreća.  

 

A jedan od graditelja tog zavoja bio je baš strikan Fabijan, u doba svoga školovanja, kada je s ostalim tehničarima iz Osijeka, pedesetih godina, obnavljao rodni kraj. Načinili su cestu dugačku točno tri tisuće i četiristodvadeset metara, promijenivši tako izgled drevnoga prtenoga puta.

 

Puta čija je prošlost proganjala poput utvara.

 

Nijemci su tijekom Drugog svjetskog rata pokušali blato zamijeniti, ni manje ni više nego cestom od hrastovine, koje je bilo u neograničenim količinama na belišćanskom otpadu. Udarale su Švabe topovima i čekićima, ostvarili svoj naum, ali se uslijed ratnih previranja tom hrastovom cestom nitko nije prevezao, ni njemački tenkovi, ni partizanski kamioni. Ostadoše napušteni komadi hrasta zarobljeni u cesti, a susjed Skokić, majstor od stolarije, skoro poludio gledajući najprije gradnju, a zatim rasklapanje iste ceste.

 

Hrastovina je neko vrijeme stajala napuštena sa strane, put je poprimio stari izgled.  Onda su napokon došli Fabijanovi tehničari s idejom makadamske ceste.

 

Nakon početnih radova strikanu se zavoj nije doimao naročito opasnim, ali kada je na njihovu pripremnu podlogu stavljen asfalt cesta je pokazala svoje tamno lice.

 

„Možda bi bilo bolje da je cesta ostala zaboravljena nakon rata, k'o što i jest bilo neko vreme“, divanili su stari seoski mudraci, žaleći što se plemenita misao o spajanju dva mjesta pretvorila u noćnu moru.

 

„Podcijenili su budućnost i Švabe, i partizani, i Fabijan, i radnici“, nastavljale su se birtijaške besjede, u kojima je prednjačio graditeljev brat Šamuka.

 

„Kako to misliš, djede?“, zanimalo me malenoga u kutku velikog šanka.

 

„Ma došle su nove mašine, tko je mogao misliti da će se cestom juriti tako brzo. Tada su bile samo zaprege i – rut. Ni ja s kobilama ne bi uspeo proći onaj zavoja, a znam ga u dušu““, tugovao je Šamuka.

 

„Treba pešačit!“, govorio je, iako ni hodanje pored onog zavoja nije djelovalo manje opasnim.

 

Jer nikad ne znaš s ljudskim faktorom, bila cesta od blata, hrastovine ili asfalta.

 

Uvod u limunske osnove uspjeha

 

„Uspjeh ima tisuću otaca, a neuspjeh nijednoga“, često je u trenucima nadahnuća isticao otac Josip, smatrajući nepravednim što se nakon završetka pojedinog posla sve glavešine nacrtaju, a dok su građeni temelji nikoga nije bilo ni za lijek. Lijek protiv taština. Sa škljocanjem aparata stvar je, uz dobru medijsku prezentaciju, dobivala na važnosti, a tada više nitko nije mogao zaustaviti „glas javnosti“. Slijepe javnosti koja rijetko sazna istinu o tijeku i pravoj naravi događaja, prihvaćajući posljednju verziju.

 

Tako je bilo i s određenim vizijama koje su u svojim začecima popljuvane, a kasnije, nakon uspjeha, debelo sponzorirane i hvaljene.

 

Nije ni Slavonija bila lišena takvih slučajeva.

 

Steva zvani Ćić počeo je s masovnom samostalnom proizvodnjom raznih agruma u vrijeme kada se činilo kako je svijet velika kolektivna poljoprivreda. Seljani su odmahivali u stilu „ne može sve jedan čovjek sam“, a kada su uslijedili zakoni kapitalističkoga tržišta, Steva zvani Ćić imao je uhodanu proizvodnju.

 

„Kako će limuni uspjeti u ravnici?“, bili su i dalje skeptični mnogi, rađajući paralelno dva sindroma – mjesnu ljubomoru na uspješnijeg, kao i nepisanu bolesnu ambiciju da zamišljeno mora biti i ostvareno, isplatiti se preko noći.

 

Njegov susjed, košarkaški pajdaš iz bostana Pavo Babok, spontano je, za poslijepodnevne omare u birtiji, prije nekoliko desetljeća pomislio kako bi dobro u hladnom pivu legao jedan limun Steve zvanog Ćić. Ismijali su ga, a kad je u ponudi ugostiteljskih objekata obična kriška limuna utopljena u hmelju postala trend, onda su to svi kritičari objeručke prihvatili.

 

Skupina slavonskih entuzijasta u studentskoj dokolici snimila je video-uradak po motivima priča Danila Harmsa, za kojega nema pouzdanih dokaza je li volio limunovo drvo. Amaterski, bez mnogo financijske podrške, sami su glumili, režirali, osmislili kostime, donijeli rasvjetu...Prenijeli su duhovitog Rusa na platno u doba dok su nove tehnologije tek kucale na vrata  

 

Svaka ideja čekala je pasti na plodno tlo, čekala da bude prepoznata ili se ugasila poput prskalice na sjevercu Bačke.

 

Povijest je prepuna  kočničara, no i onih koji su znali prepoznati vrijedno. Ljudi koji su od stolarstva, ratarstva, stočarstva, glazbe, sporta i ostalih društvenih grana napravili umjetnost.

 

Za dobro sebi i drugima.  

 

Slično je pravilo i sa životnim pozivima. Otac je pokušavao je sam sklopiti kino-projektor i bicikl te tako odredio vlastitu sudbinu elektrotehničara s ekonomskim pedigreom. Strikan Fabijan je počeo igrati u školskim predstavama kako bi zablistao na najvećim pozornicama, a djed Šamuka ni kao dječak nije mogao zamisliti dan bez vidljivoga rada na njivi.

 

Bilo je potrebno samo pronaći najboljeg sebe u najboljem trenutku.

 

Nije Pavo Babok prvi koji je stavio krišku limuna Steve zvanog Ćić u pivo, ali je prvi osjetio – da će postati hit.

 

Blizina je daljina

 

Vozio se često strikan Fabijan bučnom jettom ušorenim naseljima svog djetinjstva, pisao o njima, o tom svojevrsnom prokletstvu seljaka, koji su gradili kuće uz cestu, jedni pored drugih, što zbog manjih količina blata, što zbog jače doze razgovora.

 

Arhitektura slavonskih sela sadržavala je u sebi osnove psihologije. Ljudi su se kod gradnje najviše plašili moguće udaljenosti, pa su se zdušno bodrili i pomagali u tim nastojanjima da se ostvari suživot.

 

Vremena su se promijenila. Kao i ljudi.

 

Ceste pretrpane automobilima donijele su sve, samo ne miran san.

 

Plašio se strikan da noću automobilom budi Selo koje se proteže od Osijeka do Zagreba. Činilo mu se kao da nema granica između svih tih pravilno poslaganih sela na bizovačkoj cesti, kao da je sve jedna neprekinuta nit. Davno je govorio strikan kako će s vremenom seljaku biti bolje da gradi kuće što dalje od glavne prometnice. Dječaku koji povremeno dolazi u Slavoniju doimala se sasvim opravdanom ušorena arhitektura.

 

Dapače, nisam mogao ni zamisliti drukčiji poredak osim tih spojenih kuća.

“Onaj tko može biti sam, živjeti u nekoj vili odvojen od svih ili ima mnogo novca ili je neki čudak“, smatrao sam, ne sluteći kako će udaljavanje postati moda.

 

Većina se seljaka s vremenom pomalo zatvorila u svoja četiri zida, gotovo da susjed jedva pozdravi susjeda koji se zatekao u dvorištu.

 

„Gradu je to svojstveno, ali selu nije potrebno imitirati grad u svakom pogledu“, dumao je Fabijan, kao da je znao kako će kasnije prevladati kolektivni individualizam.

 

 „Gdje smo stali, zašto smo prestali?“, kao da se u noćnim satima pitaju sela, usamljena od ljudskoga povlačenja u intimne prostore.

 

Nekada je sve prštalo od druženja i zajedničkoga življenja. Bilo je nezamislivo da prođeš pored kuće člana obitelji, a ne uniđeš makar pozdraviti ukućane i popiti sok. Bilo bi to uvredljivo kao ono „ostavljanje svađe“.

 

Dolazeći u novije doba, primijetio sam prilično čudnu naviku. Svratio bih na kavu kod bliske rodbine, a oni su se raspitivali za aktualnosti o onima koji žive pet kuća do njih. Kao da, tobože, znam nešto više.

 

Ne razumijem i ne mirim se s tom neupućenošću koja je u suprotnosti s cjelokupnom idejom ušorenosti.

 

Zato je lakše prepustiti onim blatnim cestama. Donosile su nevolju, ali i tjerale ljude na potpuni angažman. Asfaltirana vremena samo su ih zbunila i izbezumila. Odjednom se više nisu snalazili, a rat i krize ubrzali su raslojavanja i povlačenja s prve linije.

 

Nadu nudi spoznaja kako sve te kuće i dalje stoje na istom mjestu, neraskidivo povezane.

Samo je na čovjeku promijeniti sklop u glavi, vratiti se druželjubivosti. Tako je lako voljeti drugoga, samo ako postoje volja i otvorenost. Sve ostalo će se posložiti i olakšati čovjeku, baš kao što je i ona nabijena zemlja između kuća pomagala u vremenu prve ušorenosti.

 

Čovjek je sve poduzeo da se razdvoji od bližnjih, ali i takva vrsta neprirodnosti ima svoj vijek trajanja. U krajnjem slučaju, nije pristojna prema putnicima poput strikana Fabijana i njegove limene kante koja je na noćnim cestama očekivala uljudna gospodarstva. S dobrim gospodarima.

 

Ljudima koji su proživjeli svoje živote kako bi donijeli smisao domovima. Smisao blizine.

 

I svjesnost da čovjek bez čovjeka može samo – propasti u blato. Može i s njim, naravno, ali zar nije ljepše riskirati?

 

Kod dva diktatora

 

Diktarorima se, osim generala Pinocheta, Franca i ostalih u labirintu zabluda o vlastitoj besmrtnosti, nazivalo i najstarijega član slavonske obitelji. Tako je djed Šamuka bio prvi diktator kojeg sam upamtio, a strikan Fabijan odmah do njega. Njihovo diktatorstvo očitavalo se u zapovjednoj odgovornosti za odluke, ponajprije vezane za poljoprivredne i ekonomske poslove. Riječ diktatora morala se slušati, kazni nije bilo, ali ni šansi da se bilo što promijeni.

Šamuka je dijelio zadatke, raspoređivao svakodnevne dužnosti, ne štedeći nikoga, ponajmanje sebe. Diktatori su procjenjivali najbolja moguća rješenja, čvrsto vjerujući da će zamišljeno biti i ostvareno. U sebi su grizli sve učinjene pogreške, trudeći se nastaviti funkcionirati tako da to ne utječe na sljedeće poteze. Šamuka i Fabijan, dva brata koja su se u mladosti rastavila, bili su diktatori s autoritetom

 

Dumali su za dobrobit svojih obitelji kako najbolje posijati sjeme na njivi Gospodnjoj. Sjeli bi pa razgovarali o svemu onome što valja popraviti, jedan iz seoske, drugi iz velegradske perspektive.

Bila bi to, doduše, žestoka rasprava prepuna prigovora, povišenih tonova, izraubanih živaca, ali na kraju bi rakija odigrala ključnu ulogu, sve s namjerom su da poboljšaju jedan drugoga i svoja gospodarstva. Potomke su pokušavali usmjeriti da jednako vole i služe zemlji, nauče osnovne ratarske i građevinske radove, kako bi jednoga dana i sami mogli postati diktatori.

 

Šamuka je vukao konce tako da čovjek uvijek ima osjećaj da zna što radi, iako je u nekim svojim vizijama ustrajavao čak i kada se činilo da to nema nikakvoga učinka. Bila je to još jedna zajednička crta – tvrdoglavost, upornost zacrtane linije. No, kad bi vrijeme dalo za pravo toj tvrdoglavosti, samo se smješkao i govorio „a što je stari govorio“.

 

Generali diktatori nisu hodali u odorama s prišivenim činovima na ramenima i grudima, oni su svoje epolete nosili u glavi. Prizemljenost je donosila mudrost, a mudrost odlučnost na duge staze.

 

Svjesni da njihova vladavina neće trajati dovijeka, trudili su se u snazi postaviti stvari na svoje temelje, naučiti vlastitu ždrjebad nositi se s pretpostavljenim nedaćama.

 

Zatekla su ih identične zdravstvene nevolje koje su im polako oduzimale sjećanja, ali ne i odlučnost. Dok su mogli, bježali su iz bolesničke postelje dovršiti zamišljeno životno djelo, čak i u trenucima kad više nisu znali ni tko su ni kamo putuju.

“Šamukinoj rakiji bez mana dojadilo već bez Fabijana“, netko je smislio duhoviti bećarac u trenucima kad se već znalo da oba diktatora ne mogu ni pomirisati, kamoli okusiti tekućinu uz koju su vodili dugačke produktivne divane.

 

U tom stihu sadržana je sva bit diktatorstva, od proizvodnje autohtone rakije, savršene u izvedbi, do želje da se ista podijeli s najbližim krvnim srodstvom.

 

Zato je njihova diktatura, kao malo koja u povijesti, označavala zajedništvo najvažnijom odlikom. Nikako sebičnost ili utopljenost u samodostatnost i egoizam.

 

Diktatura nije bila sama sebi svrhom, željela se dijeliti s drugima, i kao takva, cinici će primijetiti – nije ni bila prava diktatura. Ali diktatori su zaista postojali, disali, stvarali, i ostali upamćeni po svojoj širini.

 

Uz rakiju su osmislili novu diktaturu, preuzimajući odlučnost za svaki povjereni hvat zemlje. U relativnosti tog bezvremena, zasigurno katkad pogledaju prema potomcima i pomisle: „ajd' ipak nije sve otišlo u vjetar“.

 

Nije, još uvijek.

 

Ne može se tek tako srušiti diktatura desetljećima održavana.

 

(sve priče preuzete iz knjige „Rudnik čvaraka“, Mozaik knjiga 2012.)

Tomislav Šovagović

JADIKOVKA O PROLJEĆU I DASKAMA

    "Je'l stiglo proljeće?" - upitao me Starac bespomoćno sjedeći u bolesničkoj postelji, u sobi iz koje se mogu vidjeti zeleniji dijelovi Zagreba. Osjećao je proljeće u zraku, osjećao je ljepotu života. Trudi se ustati, ali ne ide. Priroda je nemilosrdna, privezala je u tužne interijere čovjeka punog volje za raditi, čovjeka koji je svaku minutu nešto čitao, pisao, govorio, zidao, sadio. Previše ga je pogodilo uništavanje rodne slavonske grude prije deset godina. Dirnuli su ravnicu, dirnuli su bit, dirnuli su srce. Organizam nije izdržao silnu frustraciju zbog primitivnog uma koji želi otimati tuđe, osvajati što nije njegovo. Zašto popustiti? Kako mogu ubijati zemlju? Ne, nije  mogao shvatiti.

  "O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao" , prisjeća se Starac mladosti, prisjeća se dana u selu, napornog čuvanja blaga. Zahvaljujući mogućnosti izbora došao je u Zagreb na studij. Vrlo brzo uslijedili su dani "lovora i darova", dani koji su došli isključivo zbog predanog rada u struci. Daske koje život znače. Kao dječak gledao je susjeda stolara kako vrhunski pretvara hrastove i ostala drveća u ormare, stolove, bačve. Metaforički gledano, upravo je to i on radio dok je tijelo bilo zdravo. Na najbolji mogući način ispunjavao je svaki komad prostora na nekoliko dasaka pretvarajući se na njima u razne ličnosti, razne karaktere, razne sudbine. Različit, a jedan.

  Daske. Iskoristio ih je mnogo bolje nego Nijemci koji su pri povlačenju 1945. posjekli cijelu slavonsku šumu kako bi napravili cestu od hrastova samo da bi tenkovi mogli proći. A nije prošao nitko. I to je Starca proganjalo cijelog života. Kako mogu tako bezobzirno ubiti šumu? Kako mogu tako loše iskoristiti daske? Drvo koje može život značiti kao zanat, hobi, kao inspiracija. Papir, kao još jedan plod obrađenog drveta, nije bivao neiskorišten kada je Starac na njega nanosio svoja razmišljanja, probleme, situacije, želje, predviđanja. Čuvam doma njegovu bilježnicu iz osnovne škole - ispunjena je u potpunosti, bez ijednog grafita ili šare. Samo bilješke sa sata. Na znanje današnjim đacima.

  Žao mi je što Starac nije imao više objavljenih knjiga. Što su knjiga eseja o "daskama", jedna autobiografska drama i nekoliko kratkih priča iz djetinjstva? Mislim, što je to prema svim onim stranicama koje je zbog bolesti prekrila prašina? Koje su napisane, koje postoje. O onima koje su mogle biti napisane, o umijeću koje je (djelomično, naravno) moglo biti preneseno na sljedeće generacije - bolje ne razmišljati.

  Prema savršenstvu tjerao ga je i njegov nikad zadovoljni kreativni duh. Čovjek se treba svaki dan potvrđivati, jer što vrijedi ako si priznat u nečemu, pa staneš. Nije Starac na svim poljima bio najbolji, da se razumijemo, ali je na svakom polju dao sve od sebe. Nikad gubitnik, makar žbuka otpada, makar dunje ne rastu, makar se auto gasi. On je unosio cijelog sebe kako bi nova žbuka bila bolja, kako bi dunje zamirisale cijelom kraju, kako bi auto krenuo po tom asfaltu umjesto kojega je nekad vidio hrastove daske. Prošlost mu nikada nije dala mira, kao duh Hamletovog oca vraćala se; kao njegov "memento mori". Sjeti se. "I znaj da sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju...". Volio je Ujevića, mislio je kako će sve zaboraviti -Shakespearea, Molierea, Mrožeka, Kozarca, ali Ujevića nikada.

  Društvo mrtvih pjesnika, sanjara, lutalica. Vječni pokret, vječni nemir. A nemirni duh luta. I ne voli kada ga se provocira, jer će razjaren uzvratiti kopitima. Spreman je biti dobar, ali miran - teško. Ne može sjediti, a to je sada, nažalost, jedino što može. "I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga." Joj, gdje su sada moja polja, gdje su konji i kola. Samo da mogu malo trave pokositi, da osjetim onaj miris u zraku, miris neobuzdanosti. Pa da sjednem predvečer pred kuću i gledam pobjedu.

  "Je'l stiglo proljeće?" - upitao me Starac, a u oku sam vidio suzu ("...mučno je, najmučnije, biti već star, a tako mlad"). Osim blistavih obećanja, sjetio sam se Goethea i Tenžere ("sve što imam čini mi se kao da je u daljini, a što izgubih pred očima mi je"). Kroz prozor sam vidio divljeg pastuha, odvajao se od livade bolno rzajući, svjestan kako odlazi nepovratno. U daljini se čula tamburica, pratila je njegov odlazak jednako tužno. Odnijela je proljeće, a s njim sve nemire i - hrastove.

  (Hvala Ti, Fabijane)


Đuro Šovagović

  PREDSTAVA EMIGRANTA IZ MIKOLINA  KRAJA

 

      Odoše se spremati.

      To je Boža Luketin rekao značajno kao da je jedini upućen u tajne što se pripremaju tamo iza onih malih vrata koja samo darovite vode na binu. U bircuzu ga pogledaše, i oni koji su htjeli zastati na onome što su malo prije okrenuli, vratiše se ponovo do šanka, a Đuretina im natoči još jedno piće. Taman je toliko vremena ostalo da u miru popiju, pa će onda poći u dvoranu da vide i to čudo. Danima se ni o čemu drugom ne priča, nego samo o toj predstavi. Francika miluje svoj "kubik" i grdi Đuretinu:

-            Pa to nije domaća šljivovica! Što si mi to podvalio?

 Namjerniku objašnjava:

       -     Rek'o sam im da nešto izvale, onako po seljački, da se svijet malo smije.

Tako govori Francika Mikolin, Fabijanov brat. Za večeras se obrijao tri milimetra ispod kože, vide se tragovi, pa mu se ionako suho lice još više skupilo. Samo oči - strah te hvata kako te mrko gleda - igraju, nešto od drugoga "kubika", ali ponešto i od uzbuđenja.

       -     Mogli su baš taralikati preko razglasa. Nekada, nemaš mira od njih, a večeras kao da su promukli.

Govori li on to zato što strahuje da narod ne zna za ovo što će se večeras zbiti, ili tek misli da bi bio red da se malo više razglasilo o toj predstavi po selu.

       -      Majstore, hoćete li jednu?

To on nudi čovjeka koji dotjeruje pozornicu i stavlja sve stvari na svoje mjesto. Majstor je već navraćao Đuretini, čiji se bircuz naslonio na ulaz u dvoranu. Obavio je posao - postavio sve stvari na svoje mjesto - pa je evo došao oprati ruke.

  -      Bili su predvečer kod mene... nudim ih pravom domaćom šljivkom, a oni se nešto 

          ošleću: pili bi i ne  bi... Znaju svoj posao.

       -      Rano su oni to zakazali. Ljudi tek što su nahranili marvu.

Svijet promiče pokraj bircuza. Svi žure. Kao na dobru vodu. Francika to ne vidi, jer je leđima okrenut vratima. Zatreperila i ulična rasvjeta. Stapa se dan u zimsku noć.

        -      Ma je l` istina da traje tri sata? - pita netko pokraj šanka.

        -      Jezus Marija, treba tri sata labrtati! - iščuđuje se snaša koja se zavukla u kožuh .

        -      Ali treba i tri sata sjediti, poučno će netko tko se već sada plaši da mu neće biti 

                lako izići nakraj sa snom.

        -      Ah, svašta se priča po selu. Vidjet ćemo!

        -      Pa da idemo ljudi. Evo šest sati samo što nije...

Bircuz se isprazni. Đuretina, koji je večeras odjenuo ispeglanu bijelu bluzu, ostade sam, čak i bez partnera za sedmice. I Francika Mikolin je pošao. Sigurna koraka i uspravne glave. Kata Štefanova zasjela u prvi red, rukom može dodirnuti pozornicu. Smirena je. Obavila je posao: gužvara s orasima hladi se tamo u školi i čeka goste da se pogoste. Cijeli je dan na nogama zbog te gužvare. Svatko ima svoju obvezu. Angelica - kao da je maloprije izašla ispod haube – dočekuje goste, poslovna, požuruje sve one koji se nećkaju, svoje mjesto ustupa došljacima (uvijek netko dođe nenajavljen), a ona će s Johanom uzeti stolicu, makar iz bircuza, pa će se već negdje ugurati. Takva je sudbina svih organizatora tamo gdje dvorana ne može primiti sve one koji bi htjeli gledati predstavu.

Zaigralo srce Franciki Mikolinom, hoće pobjeći. Tko je više uzbuđen: on ili brat? Nije sigurno da mu i oči nisu vlažne, evo sada dok se Fabijan onako iznenada izvlači pred zastor i sjeda na rub pozornice. Narod je zatečen: je l' to počelo? Ljudi se brzo snađoše i zaigraše dlanovi. Fabijan je nemiran. I to je, eto, došlo. Ne može sakriti uzbuđenje.

Dragi moji Ladimirevčani...

Govori tako Fabijan ispred zastora, a rukom obigrava oko glave - eto ti ga i glumac ima muke, kao i svi govornici, kamo će s rukama. Zbori: evo ga prvi put u ovih dvadeset i pet godina otkako je otišao iz Mikolina kraja, tu pred njima kao profesionalac, s Mrožekovim "Emigrantima", pa dodaje da je i on nešto kao emigrant, jer je davno otišao iz ovih ladimirevačkih sokaka, potražio mjesto i posao dalje...

(Gdje li su oni dani kada je Bruno izvodio svakojake vragolije na bini, nema više ni smirenoga Ferike, ni Kokrlje Luke Blašćevog, a Pavle Anđelkov je sigurno već zaboravio svoga "Kulaka" i onu večer kad su mu se odlijepili veliki brkovi, a narod spopao neki ludi smijeh - ih, kakav ti je to kulak golobrad i bez brkova!). Francika Mikolin sve misli u sebi: "Fabijane, dobro govoriš, samo bi trebao govoriti malo oštrije!"  Tako misli on, brat o bratu. Ako će pravo: nije Fabijanu baš lako, a nije ni njemu - Franciki Mikolinom. "Eh, pitaju me: kakav Fabijan ima automobil? Nitko ne vjeruje kad im kažem: cipelcug!"

A onda razvukoše zastor. Ne može se reći ono uobičajeno: zastor se diže. Stepaka odvuče na jednu, a Majstor na drugu stranu. Tišina. Muhu da čuješ, samo što sada muha nema. Fabijan se izdužio na nekoj željeznoj stolici i počeo skidati cipele. Prsti ispali iz poderanih čarapa. Izuva se tako, a dvoranu obuzeo smijeh kad vidi kako prsti poispadaše...

        -      Doš'o ja - kaže Fabijan onako bez veze, emigrant, ekonomski...

        -      Ne kaže se doš'o... - ispravlja ga Vanja, emigrant drugi.

Prostruji dvoranom smijeh. I tako se ispremiješalo: smijeh blag, spontan, pa i onaj neukrotivi što iznenada izmakne i ne možeš ga zatomiti, uz taj smijeh udaraju i dlanovi, pa opet tajac. Ni peć više ne huči, izgleda da se Kaja unijela toliko u igru, pa zaboravila acovati. A onda mrak na pozornici. Prvi čin. Stepaka proviruje kroz zastor: "Nastavit ćemo za deset minuta." Malo tko ustaje. Sjede kao da strahuju da će im nešto promaknuti ako protegnu noge...   Igra se nastavlja. I na pozornici i u gledalištu. Smijeh razvlači ozbiljna lica. A kada na pozornici drama raste, oči se smrknu, dok ona dvojica na bini - daleko od svoga doma - predu priču, tešku, sumornu, današnju gastarbajtersku. (Fabijan je kasnije uz gužvaru i masnicu s orasima i slane perece, domaću šunku i kobasicu i uz kuhanu rakiju, pričao da je svoga ekonomskog emigranta gradio imajući stalno pred očima Slavkana Mikolina, prvog susjeda iz djetinjstva, vršnjaka koji još i danas, tamo preko granice, skuplja marke, više ne za kuću, jer je novu sagradio, nego za izobrazbu djece. I Špolju je imao pred očima. Ali, Špoljo se odnedavno odlijepio i eno ga u "Standardu").

...Boža Luketin se naslonio na štap, sluša i gleda da mu ništa ne promakne. Ženu je otperjašio kući. Francika je Perošev zadovoljan. O svemu će pričati Ruži, sestri Fabijanovoj. Francika Mikolin je sretan. Presretan. Zbog sebe i brata. Sad može u miru okrenuti još jedan "kubik". Franjo Tudikov je ozbiljan. Janoš sluša otvorenih usta, a Đuretina se razgalamio o davnim danima govedarskim i Đurinim lubenicama. Fabijan ga napola sluša. Sjedi tu s njim u bircuzu, ali u mislima prebire o svemu onome što se večeras zbilo. Drži u rukama poklone. Odzvanja, sigurno, u ušima pljesak što se na kraju odvalio od srca ovih ljudi odakle je iznikao. Da li se večeras bar malo odužio za sve ono što je odavde odnio, naravno u duši i srcu, a ne u kovčezima?

Noć je poklopila Ladimirevce. Zimska noć. Duga. (Nije to ona noć što je za nedjelju nudi Passolini svojim filmom "Cvijet 1001 noći ". Da se mladež ne bi previše uzbuđivala, kraj reklamnog plakata je napomena: Film zabranjen djeci). Ljudi pošli svojim domovima. Večeras neće mnogo zboriti o onome što su gledali, nije vrijeme za duge divane. Možda sutra, prekosutra... do drugog sličnog događaja, svatko će raspredati - iz dana u dan - o onome što je večeras zapazio. Na kraju će od svega stvoriti svoju sliku - kakvog li zadovoljstva!- možda pomalo i daleku od ove što su je večeras nudili Fabijan Šovagović i Vanja Drach.

(Četrnaesti veljače 1976. godine.)  

  POČETNA