Fabijan Šovagović rođen je 4. siječnja 1932. u Ladimirevcima kod Valpova, kao najmlađi od četvero djece u roditelja Josipa i Tonke Šovagović. Nakon smrti oca i majke Fabijana, brata mu Franju te sestre Evu i Ružu zbrinula je obitelj strica Šimuna. Događaje ratnoga djetinjstva Šovagović je kasnije opisao u drami “Sokol ga nije volio”. Srednju školu građevinskog smjera završio je u Osijeku, ali je prevladala ljubav prema kazalištu. Režirao je i glumio u amaterskim predstavama u Ladimirevcima (David Štrbac u Kočićevu “Jazavcu pred sudom”), a potom u omladinskom KUD-u “Milica Križan” u Osijeku. Ujesen 1953. upisuje studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 1957. i dobio stalni angažman u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK), koje će kasnije ponijeti prezime osnivača Branka Gavelle.

 

Prvu profesionalnu ulogu ostvario je za vrijeme studija u Krležinoj „Golgoti“, kao Radnik desne grupe. Do 1965. na daskama ZDK-a odigrao je dvadesetak uloga (Susjed u Božićevoj “Ljuljački na tužnoj vrbi”, Lord u Shakespearevom “Macbethu”, Arlekin u Kaštelanovom “Pijesku i pjeni”, Dživulin u “Dundu Maroju” Marina Držića, Kapetan u Strindbergovom “Mrtvačkom plesu i dr.). 

 

Krajem 1966. postaje članom Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, nakon što je neko vrijeme imao status slobodnog umjetnika. Do 1972. je na daskama najveće kazališne kuće glumio u dvanaest predstava (Estragon “U očekivanju Godota” Samuela Becketta, Aleksa u Nušićevom “Sumnjivom licu”, Demosten u Kušanovom “Spomeniku Demostenu”, Lenbach “U agoniji” Miroslava Krleže”, Gašpar Alapić u “Generalu i njegovom lakrdijašu” Marijana Matkovića i dr.). Popularni Šovo je i recitirao poeziju - Ujevića, A.B. Šimića i Krleže - što je snimljeno i na gramofonskoj ploči, kao i monodrama Ivana Kozarca „Đuka Begović“. Krasnoslovio je i pjesme Maka Dizdara na albumu „Modra rijeka“ sarajevskoga glazbenoga sastava „Indexi“. Često je nastupao i na Dubrovačkim ljetnim igrama (Cezar i Klaudije u Shakespearovima “Juliju Cezaru” i “Hamletu”, Don Lope u Calderonovom “Zalamejskom sucu” itd.). 

 

Šovagović se sedamdesetih godina pridružuje putujućem “Teatru u gostima” pod vodstvom Relje Bašića. U četiri sezone odigrao je oko 700 predstava u djelima Kundere, Nasha, Mrożeka i Kušana. Godine 1979. godine ponovno postaje dijelom ansambla Dramskoga kazališta Gavella i piše dramu “Sokol ga nije volio”, koja će premijeru doživjeti u sezoni 1981./82. u režiji Božidara Violića, te biti izvedena više od 250 puta. Šovagović je nastupao i na daskama Zagrebačkoga kazališta mladih, Teatra ITD, Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, s “Histrionima” i drugima.

 

Pred filmskim kamerama glumio je sedamdesetak puta, najprije s manjom ulogom u “Svoga tela gospodar” Fedora Hanžekovića 1957. godine, kao i u glasovitom „H-8“ Nikole Tanhofera godinu dana kasnije. Najviše, po pet filmskih ostvarenja snimio je s Antunom Vrdoljakom, Krstom Papićem i Zoranom Tadićem. Izdvajaju se uloge nesretnoga mladoženje u političkom vrtlogu u “Lisicama” (1969.), profesora-prevoditelja u „Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj“ (1973.), izumitelja Boškovića u „Izbavitelju“ (1976.), sve u Papićevim filmovima. Pamti se i karizmatični Matija Gubec u “Seljačkoj buni” (Vatroslav Mimica, 1975.), razočarani (ne)izliječeni alkoholičar u „Novinaru“ Fadila Hadžića (1979.) kao i pedantni statističar u “Ritmu zločina” (Z. Tadić, 1981.). Jedna od upečatljivih uloga (uz često repriziranje) jest ona seoskoga naivca Jože Svetoga u „Brezi“ Ante Babaje (1967.), filmu nastalom spajanjem dviju pripovjedaka Slavka Kolara. Glumio je i uz glasovitoga američkog kolegu Kirka Douglasa u vesternu „Protuhe“ 1973., snimljenoga uz rijeku Zrmanju, a igrao je i u „Susretu sa značajnim ljudima“ scenarista i redatelja Petera Brooka 1979. godine. U ranim je danima često glumio negativce, primjerice u „Prometeju s otoka Viševice“ „Makedonskom dijelu pakla“ i „Događaju“, svi redatelja Vatroslava Mimice. Želio je demaskirati zlo svojim glumačkim umijećem. U filmu “San o ruži” (Z. Tadić, 1986.) uz oca je zaigrala i kćerka Anja Šovagović.

 

Nezaboravne su i Šovagovićeve uloge u televizijskim serijama. U Štivičićevo-Hetrichovoj “Kuda idu divlje svinje” glumio je Milu Vrbicu, upečatljivoga žandara sklonog čašici i šurovanju s ratnim kriminalcima. U antologiju je otišao i stari Kikaš od devet šćapa iz Raosovih “Prosjaka i sinova” (režirao Antun Vrdoljak), zabranjene serije snimljene za i nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971., emitirane tek 1984. godine, što je danas slabije poznato široj javnosti. “U registraturi” je glumio svirača Zgubidana, oca Ivice Kičmanovića. Vrijedi izdvojiti i serije „Sam čovjek“, „Zlatni mladić“, „Libar Marka Uvodića“, „Punom parom“, „Velo misto“, „Jelenko“, „Hildegard“, kao i televizijsku dramu „Gle kako lijepo počinje dan“. Zanimljivo, unatoč nizu nagrada nikada nije osvojio Zlatnu arenu u Puli za najboljega glumca, a dvije za sporednu ulogu pripale su mu 1984. za „Ambasadora“ i 1989. za ulogu u „Čovjeku koji je volio sprovode“. 

 

Posebno mjesto pripada filmskom uprizorenju Šovagovićeva “Sokola” koje se događalo 1987. na lokacijama rodnog kraja, najviše u Selcima kod Bizovca. U režiji Branka Šmita uz Fabijana je debitirao sin Filip, a kao statisti se u velikom broju pojavljuju Šovini rođaci i prijatelji iz Ladimirevaca. Film je u kinima nakon premijere 1988. vidjelo više od trideset tisuća gledatelja, što je za hrvatsku kinematografiju bio odličan prosjek. Zbog „Sokola“ je s redateljem bio prisiljen ići i na informativne razgovore u tadašnju miliciju.

 

U proljeće 1990. Fabijan je doživio prvi moždani udar i narušeno zdravlje pratit će ga sve do smrti. Godine 1991. odglumio je sporedne uloge u “Čarugi” Rajka Grlića i “Đuki Begoviću” Branka Schmidta, uz kojega će doživjeti i novi moždani udar na početku Domovinskoga rata u Našicama. Pojavljuje se i u nezaboravnom spotu „Zlatnih dukata“ u pjesmi Miroslava Škore „Ne dirajte mi ravnicu“, kada je bez glume zaplakao na potresne stihove. Svoju posljednju veću filmsku ulogu odigrao je 1994., također u Schmidtovom “Vukovar se vraća kući“. 

 

Povremeno je odlazio na oporavak u Krapinske toplice, na Sljeme ili u svoju kuću u Donjem Podotočju kod Velike Gorice, gdje se od sredine osamdesetih s nećakom Josipom aktivno bavio poljoprivredom, stolarijom i građevinarstvom, nesuđenom strukom. Povremeno se vraćao na kazališnu scenu, a od 1999. bio je smješten u privatnom domu za starije i nemoćne osobe u Zagrebu gdje je preminuo prvoga siječnja 2001. godine, odnosno prvoga dana 21. stoljeća. Pokopan je tri dana kasnije na groblju Mirogoju, na svoj nedoživljeni 69. rođendan. Iza sebe je ostavio suprugu Maju, djecu Anju i Filipa, zeta Dragana Despota, unuke Klaru, Anu i Josipa, kao i ostalu ladimirevačku i zagrebačku obitelj. Po Fabijanu Šovagoviću zove se nagrada na Festivalu glumca u Vinkovcima te ona za veliki trag u povijesti hrvatskoga filma na Pulskom filmskom festivalu. U rodnim Ladimirevcima postavljena je glumčeva bista, rad akademskoga kipara Stipe Sikirice, te je imenovan Trg Fabijana Šovagovića.

 

Tomislav Šovagović

 

NAJPOZNATIJE NAGRADE:

 

 

1968.- “Zlatni lovor- vjenčić” na IX. Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, za recital “Kristalna kocka vedrine” Tina Ujevića

 

1970. Nagrada “Vladimir Nazor” za ulogu mladoženje u filmu “Lisice” Krste Papića

 

1976.- “Zlatna kolajna” na IV. Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu, za “Đuku Begovića” Ivana Kozarca

 

1978. Nagrada INA-e Zagreb za književnost, za knjigu “Glumčevi zapisi”

 

1979.- Nagrada publike na VI. susretima profesionalnih kazališta Hrvatske u Slavonskom Brodu, za ulogu Miroslava u “Gle kako lijepo počinje dan” Zvonimira Bajsića

 

1982.- Nagrada “Vladimir Nazor” za uloge Fabija u “Pustinjama” Ranka Marinkovića i Šime u vlastitoj drami “Sokol ga nije volio”

 

1983. Sterijina nagrada na 28. Jugoslavenskim kazališnim igrama u Novom Sadu, za ulogu Šime u “Sokol ga nije volio”

 

1984. “Zlatna arena” za najbolju sporednu ulogu u filmu “Ambasador” Fadila Hadžića

 

1989. „Zlatna arena“ za najbolju sporednu ulogu u filmu „Čovjek koji je volio sprovode“ Zorana Tadića

 

1990. Nagrada “Vjesnika” za životno djelo

 

1991. Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo

 

 

KNJIGE:

 

“Glumčevi zapisi”, Centar za kulturnu djelatnost, Biblioteka Prolog, knjiga 4, prvo izdanje 1977., drugo 1979. godine (Nagrada INA-e za književnost)

 

- “Sokol ga nije volio”, dramska kronika u dva dijela (osam slika) s pjevanjem i pucanjem - prvi put tiskana u časopisu “Prolog”, 47/1981.

 

- “Divani Fabe Šovagova”, “Riječ”, Vinkovci, 1996.

 

PLOČE:

 

- Recitacije pjesama Cesarića, A.B. Šimića, Ujevića, govorenje ulomaka iz svojih uloga i monodrama “Đuka Begović” Ivana Kozarca, Jugoton, 1976.

 

- “Pokraj Karašice selo malo” – slavonske tamburaške pjesme, Jugoton, 1985.

 

- Recitacije pjesama Maka Dizdara „Modra rijeka“ i „Zapis o zemlji“ na LP ploči „Modra rijeka“ grupe „Indexi“, 1978.