ODVRAĆANJE II

 

 

Čini mi se da je da je stizalo proljeće. Bilo je vrlo toplo, imali smo širom otvorene prozore u autu. Sve je oko nas bilo zeleno, svijetlo, sunčano i lijepo. Pjevali smo.

Putovali smo tata i ja na mini turneju po Slavoniji. Imao je «Đuku Begovića» u nekoliko slavonskih gradića i sela. Mene je poveo da mu pravim društvo, da ne putuje sam. Tek je nedavno položio vozački ispit pa se pravio važan kako dobro vozi. A nije imao pojma. Bili smo spori, ali smo stizali.

Ja sam bila oduševljena što putujem s njim. Pjevali smo cijelo vrijeme na sav glas, imali smo sličan ukus što se estradnog repertoara tiče.

Na kantunu kuća stoji, mala kuća, judi moji….

Djeco, ne naglite, i nek vas čuva Bog…. Cijelog «Gubec-bega» smo znali napamet!

Bila sam apsolutno sretno dijete koje je tata poveo na izlet.

Ni slutila nisam pravi razlog.

Vozili smo se tako u veselju dobra dva sata, a onda je počeo. 

Ne igra mu se više «Đuka». Umoran je od te monodrame. Stotinu i petstotina puta jedno te isto. Dosadno, naporno, prežvakano. Slušala sam ga pažljivo, maksimalno suosjećala s njim. Zapravo, bila sam ushićena što sa mnom razgovara o svojim glumačkim problemima. Shvatila sam to kao jadanje kolege kolegi. Totalni kompliment.

Pa je ušutio.

«A zašto mi ne bismo odigrali «Oluju»?, bubne on.

Kako, zašto, tko, gdje? «Oluju»? Predstavu? Nas dvoje? On i ja? Sami?   Scene? Koje? Sve?

Stigli smo pred đakovački samostan, a ja sam izašla iz auta i   pozdravljala se sa svećenicima i časnim sestrama koji su nas dočekali, u potpunom bunilu, u apsolutno najvećoj tremi svojega  života. Taj smo ostatak puta do Đakova, naime, dogovarali dajdžest verziju «Oluje» u kojoj sam ja trebala igrati Mirandu, Arijela i Kalibana, on, naravno, samo Prospera. Sreća je bila da sam svaku predstavu koju smo odigrali, sjedila iza scene i slušala glumce pa sam sav tekst i sav mizanscen znala gotovo napamet, a i Šovi sam šaptala kad je bilo potrebno.

 

U sakristiji smo se presvukli u nešto što smo sami odredili da će nam biti kostimi, utvrdili dramaturgiju  budućeg igrokaza i plivaj, derište! Kad već hoćeš glumit, eto ti pa glumi!

Prvo je na scenu izašao stari, pozdravio publiku i ispričao sam sebe i svoju kćer koja prvi put igra neke od uloga, ali neka nam oproste eventualne pogreške, mi ćemo njima histrionski odglumiti scene iz «Oluje» koje smo pripremili putujući autom po Slavoniji! Na to je pao veliki pljesak ( Šovo bi rekao rukopleskanje ), časne su se sestre razdragano smijale, a i strogim se časnim očevima dopala ta iznenadna promjena repertoara.

 

Onda sam došla ja i počela prvu scenu. Koja je prošla besprijekorno. Pa je bila druga scena s Arijelom. Dala sam sve od sebe i savršeno oponašala Ivicu Šimića. Pa je na red došao Kaliban. Sve je bilo u redu dok me Šovo nije uhvatio za vrat i glumio kao da je pred njim Štriga, a ne ja! Kad je spomenuo vješticu Sikoraks tako strašnim glasom, a ubojitom gestom me prikovao za pod, pala sam u nesvijest od nagomilanog straha i potpuno se izgubila. Koja Sikoraks? Zar to nije bilo sa Arijelom? Zašto me tako čvrsto drži? Što sad trebam reći? Bože pomozi! Zemljo, otvori se!

 

Vidio je da sam se izbezumila, oduzela i počeo se smijati kao lud, potpuno privatno. Taj je zarazni smijeh prešao na publiku koja je stala   pljeskati i pljeskati, ja se još nisam snašla, a već sam čula Prospera kako govori: «Zaboravila je tekst! Ali je bila odlična do sad! Ovo sam joj dao kao ispit za Akademiju! Da zna što je čeka!» I smije li se smije zajedno s veselim stanovnicima samostana. Naslađuje se mojom panikom i uživa u tome što se to nije NJEMU dogodilo! U tome sam času shvatila da je sve u njegovim rukama, da se ja uopće ne moram izvlačiti jer je on ukalkulirao i moju i svoju eventualnu pogrešku u taj nastup i sve simpatije auditorija šarmantno pridobio za sebe, za nas. Otpustio me sa scene u miru, zahvalio se na sudjelovanju, pohvalio me  još jednom i nastavio dalje sam govoreći poeziju Vesne Parun.

Bilo je to zaista vatreno krštenje. Nekoliko mjeseci poslije prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti bio mi je čista pjesma u odnosu na tu roditeljsko – glumačku torturu.

 

Poslije, kada sam se toga sjećala, a njega više nije bilo, razmišljala sam o tome kakve mi je neobične uspomene ostavio. Koliko je čudnovatih, a uzbudljivih događaja inicirao. Kako me je iskušavao. Kako me je uništavao. Kako je uživao kad bih preživjela pokus. Kako me je, zapravo, prisilio da budem glumica. 

I da ga cijeli život uz sebe tako imam.