JESI TI MARKSIST, ŠTA SI TI?

 

Gibonni na Šovinim vratima.

 

 

 

Bila sam totalno trudna s trbuhom do zuba. Šovo je u kuhinji rezao špek i luk. Sjedila sam u dnevnom boravku i gledala televiziju. Vani je bila mećava. Napadao snijeg do grudnog koša.

Zvoni. 

Ne mogu se pomaknuti, boli me kičma. 

Zvoni. 

Ja se ne mičem. 

Odlazi stari otvoriti vrata. U ruci drži veliki, ogromni nož. Otvara. 

 

Ulazi Gibonni.

 

Da mu je napadao snijeg po autu, zatrpao cilo vozilo i ne može ga otkopat. Pa bi mu ka tribala neka pomoć. 

I gleda mene pa gleda Šovu. 

Šovo stoji u pidžami i ne vjeruje svojim ušima. 

Šta ovaj oće? 

I drži onaj ogromni nož kojim se reže špek i luk. 

 

Odakle si ti? – upita bezobrazno na bezobrazni vapaj u pomoć. Gibonni   u nevjerici odgovara da je iz Splita, normalno. 

- Iz Splita? Pa šta radiš u Zagrebu po nevremenu ovakvom? Jebi ga, Dalmatinac usrani, jesi ti mene zajebavat došo?

 

Ja sjedim, šutim, ja sam trudna. A Dalmatinac zapanjen stao s lopatom u ruci. Čini se da ne razumije pitanje. Ne odgovara. 

 

- Da ti ja pomognem? Ili ova trudna? – očajno je zavapio Šovo. I maše onim nožem ogromnim, ispisujući upitnik po zraku nevidljivom. – Kad ja imam bruh – tiho je replicirao kantautor. – Šta imaš? Bruh imaš? – sad je glumac već bio na rubu plača. – Pa, ti si u pišu udaren, baćo moj! A je l' ti znaš da sam ja ranjen u mozak svoj blesavi, jebo te ja! I sad me ti ranjenim pišulincem tjeraš da ti ja, mozga polovnoga, auspuh otkopavam! Kako ćemo sad nas dva udarena u ključne pozicije života ti tvoga, osposobit taj tvoj auto? Kako ćemo ti sad otkopat dalmoški prijevoz, jadniče jadni jedan dalmoški? Šta je, Dalmatinac? Šta gledaš? Jesi ti marksist? Šta si ti? – i maše nožem kao lud. Viče. Urla. Reklo bi se da kose čupa na glavi.

 

Strašno uzrujan, potresen muškarčevim bruhom i svojom nemoći, ljut na nepredvidljivu prirodu i još nepredvidljivijeg južnjaka u kopnenom kraju, bijesan na neprirodne pojave Dalmatinaca među Zagorcima, bijesan na ljudske migracije uopće, na sebe koji je u svojoj Slavoniji mozak oštetio rat pohodeći, izbezumljen jednim glupim prijevoznim sredstvom koje ne može krenut, a cijela nam nacija ne može krenut i snijeg je po njoj napado i 'ko će nas sve otkopat i 'ko će nam mozak ozdravit i spol probudit, i hoće li se to i kada li će se uopće dogodit da lopatom taj namet sa svojih tjemena očistimo, da odbacimo bolest, da ozdravimo, da uskrsnemo, a tako smo neizlječivo bolesni i znamo da nam spasa nema i umiremo sigurno.

Očajan jer sam ja baš sada trudna, namjerno sam trudna i namjerno tako sjedim, debela i zadovoljna i nepokretna. Namjerno sad idem dijete rodit, a vani bjesni rat i ruši se komunizam, socijalizam, lenjinizam, titoizam, ruši se puškama i bajunetima, a hoćemo li ga se riješit', tog komunizma nesretnog, hoćemo li ga se ikada riješiti, hoćemo li ga uspjeti ubiti, to mučenje preživjelo, hoćemo li postati neki drugi ljudi, bolji, pametniji, ljepši, zdraviji, hoćemo li glave svoje uspjeti promijeniti, hoćemo li se iskupiti za grijehe, hoćemo li zaslužiti život ovaj usrani? I kad će to biti, kad će se to dogoditi, hoće li uspjeti taj vrli, novi svijet u kojem snijeg sve jače pada, a vjera nam je i snaga na izmaku?! Starcima mozak ne radi kako treba, mladima je pišo van upotrebe, ko će u ovoj zemlji mislit' i ko će u ovoj zemlji djecu pravit?!

 

 

I šutim ja i šuti Gibonni.

 

I ušutio Šovo.

 

Istresao sve što je imao, uzdahnuo duboko, ugledao onaj ogromni nož u svojoj ruci pa se sjetio da nije pojeo što je narezao, otišao žurno u kuhinju i ostavio nas dvoje s bruhom i trbuhom u nelagodnoj tišini nastaloj poslije iznenadne i intenzivne buke.

 

Počnem se smješkati, smješka se i Gibo, promeškoljim se u fotelji, on se prebaci s noge na nogu, nekako bojažljivo promrmlja pozdrav i ode polako s lopatom u ruci. Ode sam, nespretno otvorivši vrata, udari lopatom nekoliko puta u štok, zbunjeno se okrene k meni i u tišini izađe u mrak.

 

Ja sjedim i smijem se, smijem se kao luda svome ocu i sebi i snijegu i državi i zatrpanom autu i Dalmošu u Zagrebu kojeg moj otac nije prepoznao i uzaludnosti objašnjavanja, i maloj, neodoljivoj, upravo izvedenoj igri apsurda.

 

Na Dušni dan 2003. godine upalim radio i čujem stih: Moglo bi bit da je lakše umrit nego ljudima reć – oprosti.

 

Obradujem se sjećanjima na jedan davni zimski dan u kojem je gusto padao snijeg, a tata i ja smo jeli špek i luk na maloj drvenoj daščici u kuhinji i gledali jedno drugo ispod oka.