Uz dvadesetu obljetnicu smrti velikana hrvatskoga glumišta Fabijana Šovagovića

Živo sjećanje na Šovu

Bio je ponedjeljak, prvi dan 21. stoljeća. Majka je orošenih očiju priopćila tužnu vijest „Otišao je naš Šovo!“. I stao je svijet. Nema više Fabijana Šovagovića. Godinama se mučio s posljedicama moždanoga udara, oni su ga bubnuli jer nije ni znao ni mogao procesuirati patnju, doživljenu usred Slavonije napadnute velikosrpskim granatama. Recitirao je za hrvatske branitelje, uz „kućnoga“ redatelja Branka Schmidta, ali tijelo u našičkom hotelu nije izdržalo ni pojmilo – zašto nam diraju Ravnicu? Mučio se poslije čitavo jedno desetljeće, bilo je dana kada se mogao prošetati do Sljemena i izgovarati upamćene uloge, bilo je dana kada se valjalo iznova upoznavati sa samim sobom i najbližima.

Otišao je Faba Šovagov ne dočekavši svoj 69. rođendan, na koji je pokopan tri dana poslije, 4. siječnja, pod mirogojskim arkadama. Usmeno je želio usnuti u rodnim Ladimirevcima, pismeno su obitelj i Grad Zagreb željeli da mu zemni ostatci počivaju u hrvatskoj metropoli. Želio je Glumac otići bez protokola, bez govora političara, ravno u zemlju. Ali tako je moralo biti, Bog zna zašto.

Sjećanje ne blijedi, ni nakon puna dva desetljeća. Prošloga je ožujka zatreslo i Fabijanovo posljednje počivalište, mjesto čekanja uskrsnuća, subjektivno pišući, najboljega u svojemu pozivu, kojim je uspješno orao brazde od diplome na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1957. do prerane smrti 2001. I zato valja zabilježiti okruglu obljetnicu fizičkoga odlaska, i dok Hrvatska suosjeća s potresenom Petrinjom i okolicom, i dok čovjek sumnja u sve pred čime stoji bespomoćan, uslijed korone, viših i jačih sila koje su odnijele i osmero mladih kod Posušja u novogodišnjoj noći. Da je Fabijan poživio, istim bi onim emocijama suosjećao s tragedijama svih hrvatskih ljudi. Ovako ispija nebesku kavu s prijateljima i kolegama Verom Zimom, Perom Kvrgićem, Špiro Guberinom, Mustafom Nadarevićem, Božidarom Violićem i ostalima otišlima u prošloj, apokaliptičnoj godini. Kakvo se društvo okupilo na siječanjskim poljanama, i što samo mudro raspravljaju o nama, sužnjevima nade u podrhtavajućem tlu. Othodili su na vrijeme, svjesni da materija nikada neće nadvladati duh i da egzistencijalna muka preživljavanja ne može zaustaviti stvaralački, kreativni um, ma kako gladan i žedan bio. Ako bismo se poigrali sloganom jednoga trgovačkoga lanca, možda ipak nisu ni Božić ni život u dobroj klopi, ima nešto vrjednije od sita stomaka i privida – zove se umjetnost. I ona nije mjerljiva nagradama, priznanjima stručnih povjerenstava. Oni koji su sudili po republičkom ključu, Fabijanu Šovagoviću baš nijednom (!!!) nisu dodijelili Zlatnu arenu za najboljega glumca na Pulskom filmskom festivalu, morao se zadovoljiti s dvije nagrade za sporednoga u „Ambasadoru“ i „Čovjeku koji je volio sprovode“. Prepričava se i danas kada je jednom zgodom zakasnio na dodjelu opravdavajući se riječima: „Avion je bio točan, ja nažalost nisam“.

Pamtim kako je, odavno i on za nebeskom blagovaonicom, pjesnik i redatelj Tomislav Durbešić zavapio onomad tijekom komemoracije za Fabijana u Dramskom kazalištu „Gavella“: „Mili moj Šovo! Pa baš prvog dana nove 2001., novog stoljeća i dugog dalekog tisućljeća. Pa baš prvog? Kad svi slave, buče, vesele se, žele sreću, čestitaju, ali, ali....“ Ali, da, i odlazak je bio u Fabijanovom stilu, tog „vještaka potkopavanja, otapanja leda, pilenja grane na kojoj sjedi“, kako je pisao kritičar Petar Brečić, i dodao ono opjevano uz ploču Fabijanovih recitacija hrvatskih pjesnika i monodrame „Đuka Begović“: „Jeste li ga ikada vidjeli smirena? Sreća koja bi trajala duže od bljeska pojma – sigurno bi ga uzrujala“. Obitelj je dobro znala o čemu kritičar misli, pa i djeca koja su krenula njegovim putem, Anja i Filip. Nije mu bilo pravo, dugo se mirio, želio im je uredniji, blagoslovljeniji život. Ali od očeve ljubavi prema glumištu potomci rijetko umaknu. Ma koliko ih ostavljao u Mesničkoj ulici 14, spremljene poletjeti prema Dubrovačkim ljetnim igrama i prvoj Anjinoj ulozi u Shakespearovoj „Oluji“. Eh, moj Prospero...

Što napisati dvadeset godina poslije o bratu djeda mi Franje zvanoga Šamuka, tipu s kojim nikada nisi znao kako će se našaliti s djecom, govoreći „ribe preskaču preko mosta u Podotočju Donjem“, u turopoljskom kraju koji ga je šumama i vodama podsjetio na Ladimirevce i Slavoniju. Bilo je to početkom sedamdesetih kada je s Ivanom Hetrichom snimao „Kuda idu divlje svinje“, odigravši Milu Vrbicu prije pola stoljeća na način da i danas narod pjevuši „Mene cura moli da spavamo goli, al' ja ne ću, bojim se ozepst ću“. Samo vrijeme može umjetnosti podariti besmrtnost, čak i nama, običnim prolaznicima i svjedocima ljepote Fabijanova životnoga djela. Zar je moguće da je kao četrdesetogodišnjak u skoro istoj godini snimio i spomenutu ratnu seriju Ive Štivičića, a zatim i bunkerirane „Prosjake i sinove“, glumeći staroga Kikaša. Pekao se satima na žarkom imotskom suncu samo kako bi maska što bolje pristajala njegovoj već tada odavno ćelavoj glavi, upijajući savjete maloga Stjepana Puljića o što točnijim naglascima nepokorenoga kraja.

Pamti li Hrvatska, medijski sve više svrstana u SFRJ, moderno nazvan regija, kako serija prema genijalnom romanu Ivana Raosa dvanaest godina, odlukom Stipe Šuvara i drugih moćnika koji su se prepoznali u Škilji iz Zagvozda, nije smjela biti emitirana na Televiziji Zagreb? Je li koga briga što su upropaštene drugačije karijere glumaca zbog komunističkoga jednoumlja i otpora prema književnikovoj i redateljskoj metafori Antuna Vrdoljaka. Neka poštovani čitatelj samo pokuša zamisliti što znači dvanaest godina preživljavanja, znajući da „Prosjaci i sinovi“ leže cenzurirani, odrezani kao monolog don Pavla (sjajni Miloš Kandić), raspeti kao Hrvatsko proljeće.

„Ni lijevo, ni desno, samo pravo i pamet u glavu“, neverbalno je pokazao sljedbenicima glumeći vođu Seljačke bune Matiju Gupca, kada je i sam zamalo izgorio na Gornjem gradu, uslijed nespretnoga rukovanja scenskih radnika pirotehnikom. Fizička sličnost s buntovnikom iz Gornje Stubice i uvjerljivost glumačke igre natjerali su u plač jednoga dječaka, kao da na lomači Trga sv. Marka doista umire sam strikan Fabijan.

Mogao je glumiti i biti baš sve. Pa on je do ranih dvadesetih vozio đubre na njivu iz dvorišta ladimirevačkoga Mikolina kraja. Ministrant, isprva predodređen za svećenika, najmlađi uz brata i dvije sestre, jedini kojem je bilo dopušteno školovati se, s Božjim darom kojega nose svi Šovagovići, samo neki imaju i diplomu, kako mu je stotinu puta rekla moja majka. Nije volio u privatnom svijetu pričati o glumi, radije o poljoprivredi, stolarstvu, građevini, uspješno svladanoj u srednjoj osječkoj školi, već s teatrom pod kožom u Kulturno-umjetničkom društvu „Milica Križan“ drevnoga Esseka. I onaj zavoj u Mikolinom kraju izveden je njegovom rukom, u obliku slova „L“ usred ravnice, s Kristovim raspelom i čestim prometnim nesrećama. „Pa kud baš oštar zavoj, moj Fabijane?“, često je slušao isto pitanje, pravdajući se da projekt nije zamišljen kao buduća asfaltirana cesta, već makadamski puteljak, valjda da konji ne zaspu na povratku s kukuruznih polja. Svu je mladost stavio u „Sokol ga nije volio“, on u liku dječaka Joze, još bespomoćnijeg od glave kuće Šime Begovića, nesposobna zaštititi vlastitoga sina u vjetrovima Drugoga svjetskoga rata. Djecu je odgojio stric Šima, omogućio im, u skladu s mogućnostima, isto što bi i roditelji Josip i Tonka, samo da su poživjeli, u nepravednoj bitci života i smrti, još teže na slavonskom selu u poslijeratnom dobu, ma kako danas gordo zvučalo, kada domovina svakodnevno broji koronske smrti u uređenijem zdravstvenom sustavu.

„On progovara punim opredjeljenjem za humanitet življenja – opredjeljenje koje ga stavlja u misiju poslanstva. On je izabranik iz mase, jedan od nas koji govori u ime svih nas...“, sažeo je Dalibor Foretić teoriju o tomu zašto su u praksi svi voljeli Fabijana Šovagovića, stotine likova koje je odigrao na pozornici, radiju, televizijskim dramama i filmu. Volio je u ranim danima glumiti negativce, želio je profesionalno demaskirati zlo, o čemu dobro svjedoči uloga ubojice u filmu „Događaj“ Vatroslava Mimice. Ono nervozno lice, zgužvane grimase, pokreti rukom kao da mijenja pregorjelu sijalicu, dijelovi su kolektivnoga hrvatskoga sjećanja, neodvojivoga od nacionalnoga bića. Kasnije, kada je na jedinstvenu glumačku glavu pustio brkove, kao da su i uloge postale dobrodušnije, upečatljive i neodvojive od Slavonije, osobito kada bi obukao štrikanac (reklju) pa nepogrješivo koračao daskama, kadrom, šorovima i lenijama. Prvi je vlastitom dramom javno progovorio o Bleiburgu i Križnom putu, njegov autoritet tada više nisu ni „šuvarovci“ uspjeli omalovažiti i spriječiti, ma kako željeli da svijet izvan komunizma (nažalost, i kapitalizma danas) razmišlja isključivo prknom, a nikako mozgom.

Borio se glumom protiv vrijeđanja zdravoga razuma i demona skrivenoga u „Sokolima“ ovozemaljskoga. Trudio se prekratkim vijekom trajanja podariti javnosti svu raskoš ostvarenoga dara, a kada je došao Domovinski rat – niti je trebao, niti je mogao glumiti. Njegove suze u spotu prve verzije pjesme „Ne dirajte mi ravnicu“ – prave su. Uzalud su i nepotrebno scenski tehničari postavljali dimnu zavjesu, suze su same išle uz glas Stanka Šarića i tambure „Zlatnih dukata“. Znam, po tomu se najviše pamti, i po gutljaju jednako prave, jake slavonske šljivovice, ono kada kao Šima shvati da mu nema spasa, jer ga „Sokol“ nikada nije volio. Ali Hrvatska jest. I hoće. Zauvijek. Hvala ti, Strikane.

Tomislav Šovagović

(Portal Hrvatskoga kulturnoga vijeća, 1. siječnja 2021.)