JA ĆU NJIMA PJEVAT

 

Šovin Badnjak

 

 

Na Badnjak smo uvijek u Mesničkoj. Baka kuha crni rižoto, mama pravi bakalar na bijelo, peku se fritule i pita sa sirom. Kuća miriše na lignje, luk, kolače, ribu, češnjak, vino, na sve. Baka stalno otvara prozore da prozrači kuhinju, a Šovo ih uporno zatvara jer mu je hladno i smeta mu propuh, nervira ga hladnoća u stanu dok radijatori gore i centralno radi punom parom, nerviraju ga čisti stolnjaci, svečano posuđe koje se iznosi samo na taj dan, nervira sam sebe jer ne zna kako bi i bi li uopće što pomogao. Ta užurbanost, ta lagana histerija koju žene šire pred svečanu večeru, kupaonica koja je stalno zauzeta jer se istovremeno sa kuhanjem uređuju, tuširaju, šminkaju, oblače, friziraju, sve mu je to pretjerano, egzaltirano, euforično. Šeta sobama kroz stan, zaustavlja se pored okićenog bora, kakav je to bor, kakvi su to avangardni Majini ukrasi, gdje je Fila, kad ćemo jesti, on je gladan, zašto ne radi daljinski, zašto nema tona, kakva je to slika na televiziji, gdje je njegov šlafrok, kad će svi doći, zašto još nema nikoga, koliko je sati?

 

Tu upadam ja na vrata noseći gomilu darova, ukrasnog papira, šarenih vrpca, selotejp, škare, prskalice, papirnate zvjezdice, mašnice, cvjetiće, kompletnu rekvizitu koja mi je potrebna za ukrašavanje božićnih paketa kako bi djecu koja će doći zadnja, razveselila lijepa, blagdanska slika okićenog bora sa prekrasno zamotanim darovima složenim u podnožju, kod malog Isusa, Marije, Josipa, pastira i ovčica.

 

Naravno da sam i ja u žurbi jer trčim cijeli dan, jer zadnji čas obavljam kupovinu, jer ništa ne stignem i neću stići, naravno da i mene obuzima ta kućna nervoza koju osjećam u zraku jer smo svi povišeni u raspoloženju, svi iščekujemo nešto neočekivano, svi bismo htjeli biti ljepši, bolji, ljubazniji, draži i svečaniji na ovaj dan.

Stavljam sve darove na stol, a po parketu rasprostirem te metre ukrasnog papira kojim ću ih zamotavati. Šovo bane ispred mene, stane mi na papir i pita što to radim. Ja mu kažem da valjda vidi. Zašuti. I gleda. 

 

 

 

Opet on šuti.

 

 

 

     -    Kome ih motaš? 

 

 

 

 

 

 

I krene preko moga ukrasnog papira živčanim korakom do kuhinje. Ja šutim, čekam da ode, poravnam, i nastavim pakirati slijedeći dar. Evo ga natrag u minuti, stane na rub i opet gleda:

 

 

 

-   A kad ćeš bit? 

 

 

 

  

 

 

 

 

 

 

I pokupim sve te stvari s poda, odem ljuta u drugu sobu, ljuta na sebe jer sam povisila glas prvi puta u životu na bolesnog oca, ljuta do suza jer sam vikala na Badnju večer, ljuta do boli jer je sve krivo počelo.

 

Tad začujem iza leđa šapat: 

 

 

I legne u postelju.

 

Kad je došla moja Ana uvukla se djedu pod poplun, pomilovala ga po ćelavoj glavi, obgrlila svojim malim ručicama njegovu sijedu bradu i pozorno slušala pjesmu o malom djetešcu koje će spasiti svijet. Htjela sam se uvući k njima u krevet, a samo sam bez glasa stajala sa strane i gledala u najljepši dar na svijetu. 

 

U ljubav.